„Laž je tmina što svjetlost gasi,
raskolu duše ona doprinosi.
Zar nije ljudski skriti tugu,
i zamaskirati je u lažnu dugu?“
Laž je među najstarijim pojmovima u jeziku čovječanstva. Među filozofima ona ostaje nedefinisana riječ, puna pitanja i kontradikcija.
Svaka definicija ima svoje nedostatke. Jedna od najpoznatijih definicija glasi: „Laž je netačna izjava s namjerom obmane.“ Iako je, na prvi pogled, definicija tačna, pri detaljnijem promišljanju ostavlja mnoga pitanja neodgovorena. „Šta ako je izjava netačna, ali nema namjeru obmane?“, te „Šta ako izjava ima namjeru obmane, ali je tačna?“, kao i „Šta ako osoba koja izgovara laž nije svjesna da je sama izjava netačna?“
Još jedna definicija laži glasi: „Laž je izjava koja nije u skladu sa umom govornika, napravljena s namjerom da se obmane.“ Ova definicija odgovara na neka od prethodno postavljenih pitanja, ali neka, ipak, ostaju neodgovorena.
Na ovaj ili sličan način, moguće je naći kontraargument za svaku definiciju laži, što dokazuje kompleksnost ovog pojma.
Ljudi se oslanjaju na laž kako bi preživjeli u svijetu. Lažemo prijateljima, lažemo neprijateljima, lažemo onima na višim, ali i na nižim pozicijama, lažemo sebi, pa tako i drugima. Laž je sastavni dio našeg života, te je među najsloženijim kognitivnim funkcijama; to je radnja koju naš mozak razumije, ali tijelo odbija. Ona se može lako prepoznati, ali i naučiti sakriti.
Većina ljudi laže iz koristi, pohlepe, ali i iz dobre namjere, pa čak i navike. Neki lažu kako bi zaštitili sebe od neugodnih situacija, osuda, izazivanja. Takve laži razumijem, ali ih nikako ne opravdavam. One su dokaz ljudske slabosti i straha. Postoje takozvane slatke laži, to su neistine koje govorimo kako bismo druge zaštitili od istine. Naprimjer, kada nekome kažemo da je sve dobro, iako nije tako, činimo to da bismo ga poštedjeli tereta istine. Osoba koja ih izgovara je svjesna da je lažna, ali radi to iz dobre namjere. Čak i takve laži su loše, jer istina na kraju uvijek ispliva na površinu. S druge strane, ljudi lažu kako bi manipulisali i povrijedili. To je najniži oblik ljudskog ponašanja.
Opravdanost laganja je vječita filozofska dilema. Laganje je dozvoljeno ako kao rezultat ima više dobrog nego lošeg, ali, pitam se ko definira dobre i loše posljedice? Ako kažemo jednu laž, kako bismo spriječili drugih deset, da li to znači da je laganje poželjno? Šta prelazi granicu poželjnog? Sve su ovo neka pitanja na koja su filozofi i etičari pokušavali da pronađu odogovore kroz historiju, ali do danas nisu došli do zaključka.
Zamislimo svijet bez laži, mjesto potpune istine, gdje nikada nismo u dilemi jesu li riječi drugih neistine. Na prvi pogled, ovo izgleda kao utopija prema kojoj bi čovječanstvo trebalo težiti. Komukacija bi bila jednostavna, međusobno povjerenje nikada ne bi bilo narušeno, pravda bi bila jednostavno dokučiva, greške bi se lakše ispravljale. Postavlja se pitanje je li ovo zapravo nešto prema čemu treba težiti. Svaka misao, čak i ona bolna, bila bi izrečena bez ustručavanja ili uljepšavanja. Zamislimo sebe u situaciji kada nam hiljade ljudi govori odjednom svoje negativno, ali istinito mišljenje. Da li bi ljudski odnosi mogli opstati pod takvim pritiskom?
Iako je laž među glavnim negativnim osobinama čovječanstva, manjak iste ne bi riješio probleme pohlepe, sebičnosti, niti zavisti. Nemogućnost laganja bi, možda, ukorijenilo te probleme još više. Istina nije sinonim za dobro; ljudi bi bili u mogućnosti da provrijede jedni druge istinom. Pogrešna izjava u pogrešno vrijeme može da bude jednako destruktivna kao i laž.
U politici, nedostatak laži bi značio kraj korupciji i lažnim obećanjima, ali bi surova istina mogla biti razlog još većim nesuglasicama, a kasnije i ratovima.
Na ličnom nivou, svijet bez laži bi značio da ne bismo mogli lagati sami sebi. Iluzija o sebi bi pala, te bi to bio kraj samozavaravanja. Suočavanje sa vlastitim manama, neuspjesima, umanjenim greškama i iskrivljenim slikama o sebi bi bile neizbježne posljedice, te bismo morali započeti težak proces samoprihvatanja.
U ovome svijetu, bilo bi gotovo nemoguće izbalansirati surovost istine i empatiju. Rečenice poput: „Izgledaš loše u tome.“ i „Nisi sposoban da uradiš ono što ti je rečeno.“ postale bi dio svakodnevnice.
Književnost i sve druge umjetnosti bi, u ovakvom svijetu, također nastradale, jer autori ne bi mogli preuveličavati, niti uljepšavati događaje, teme, motive. Umjetnici bi morali predstavljati svijet isključivo onakvim kakav on i jeste, bez imalo mašte u svojim djelima.
Svijet bez laži bi bio drugačiji, ali daleko od savršenog. To ne bi bila ni distopija ni utopija. Kada bi istina bila apsolutni temelj čovječanstva, živjeli bismo u pravednijem svijetu, ali i u svijetu bez empatije.
Laž je poput paukove mreže. Izgleda bezazleno, sve dok se nezapetljamo dovoljno da nas počne gušiti. To je oružje, sredstvo manipulacije, koje može da uništi odnose, povjerenje i veze.
Iako znam da ljudi lažu iz mnogih razloga, vjerujem da je laž odraz slabe ličnosti, sredstvo ljudi koje strah paralizuje kad pokušaju da se suoče sa istinom. Čak i laži sa dobrom namjerom ostavljaju rupe u našem karakteru. To je pitanje izbora. Vječita dilema između pronalaska lakšeg puta, koji će nas sustići u budućnosti, i pronalaska, a zatim i prolaska teškog puta istine. Za mene je ona podsjetnik na ljudsku nesavršenost. Ona nas uči koliko je teško, ali i važno biti iskren.
Na istini se grade zdravi odnosi, ali ne možemo zanemariti činjenicu da je laž sastavni dio našeg života, čak i ako mnogi žele to zanemariti. Prava vrijednost leži u ravnoteži između laži i pažnje prema drugima.