,,Još samo ovaj put“… Rekla sam samoj sebi te jesenje večeri.
„Još samo jednom i više nikad“ pomislila sam tog tmurnog petka.
A onda sam to uradila. Sa mojih usana, još jednom su se otisnuli slogovi zabranjenih riječi i ovog puta čak je bilo i lakše nego prije, a mislila sam da neće biti. I tako sam još jednom to uradila, a zaklela sam se da više nikad neću. Još jednom sam izgovorila te prljave riječi da bih sačuvala čist obraz. Ali jesam li to zapravo uradila? Da li je moguće da nakon sve te prljavštine nešto i dalje ostane neukaljano? Možda, ali u očima drugih, u očima onih koji su mi vjerovali, ali ne i u mojim očima. U mojim ne, jer više nemam povjerenja u sebe. Toliko puta sam samoj sebi obećavala i isto toliko puta gazila obećanja svaki put još lakše i nonšalantnije nego prije. Zašto to više radim? Zašto sve što kažem mora biti baš ta prljava, pogana, nečista laž?
Kažu da sve polazi od kuće i kućnog odgoja, ali ja nisam odgajana tako. Otac i majka uvijek su me učili da je istina jedini pravi put, valjda jer su se i njihova zanimanja bavila istinom. Naime, majka je bila jedan od najboljih advokata, a otac tužilac i često su mi pričali kako uvijek treba govoriti istinu, makar i protiv sebe. Odzvanjale su mi te riječi u glavi, zaista jesu, ali uzalud. Imali su oni to pravilo, možda malo i subjektivno, ali majka nikad nije branila ljude za koje je smatrala da su krivi, a otac nikad nije tužio ljude za koje je smatrao da su nevini. Oni su doista bili čudni, ali u svojoj toj čudnosti uvijek su tražili pravdu. Posao nikad nisu donosili kući niti se o slučajevima razgovaralo u kući, to je bilo strogo zabranjeno. I tako, u svojoj toj zaslijepljenosti pravdom znali su se naći pred sudijom jedno u ulozi branioca, a drugo u ulozi tužioca. Nalazili su se jedno naspram drugog, oboje ubijeđeni da rade dobro djelo, da brane istinu. I oboje su bili u pravu. Istina je za njih bila ono u šta vjeruju, i tu nije bilo problema. Problem se pojavio kada istina zatraži pravdu. I kako sada riješiti taj problem?
Prvo se treba pozabaviti time šta je istina zapravo. Da li istina korespondira samo sa činjeničnom stvarnošću ili ipak i emocije učestvuju u tome što smatramo istinom? Na kraju krajeva, da li je istina samo jedna?
Dvije osobe mogu se naći na istom mjestu u isto vrijeme i opet imati dva različita doživljaja, dvije različite istine. Jedne večeri mogao je padati snijeg i za mene bi to veče bilo čarobno, ali za vas bi možda bilo hladno i tmurno. I šta bi onda tu bilo istina? Istina je da je padao snijeg, ali šta još? Dakle, istina je nedefinisan pojam, zavisi od ličnog doživljaja i objektivne stvarnosti. Zamislite koliko onda istina postoji za jednu istu stvar. Sve te istine lete unaokolo i sudaraju se, jedna drugu potiskujući i ostavljajući pukotine. I negdje među tim pukotinama rađa se ta prljava, pogana laž.
Ako već ne možemo definisati istinu, šta je onda tek laž? Da li je laž odsustvo istine ili se iz nje rađa? Da li ljudi uvijek lažu s namjerom ili tu ipak ima i slučajnosti? Rekla bih da laž ne može biti slučajna. Slučajnost isključuje namjeru, a laž uključuje svijest o istini. Dakle, laž i namjera idu rame uz rame. Ali zašto? Zašto bi neko svjesno i namjerno želio da laže? Dugo vremena nisam mogla shvatiti zašto ljudi nisu iskreni i zašto ne govore kakve su stvari zapravo, dok se i sama nisam našla u situacijama u kojima je trebalo saopštiti istinu. Istina je surova i često boli, a laž... Laž je s druge strane slatka, laskava. Ljudi često više vole čuti i izgovoriti slatku laž, nego gorku istinu. Ali zašto onda ljudi imaju potrebu da rade nešto za šta znaju da je neispravno i da će kasnije lagati zbog toga? Zar je toliko teško biti iskren i pošten? A jeste, teško je. Lakše je drugima mašiti oči i zavaravati sebe. Lakše je golu istinu prekrivati odorom laži i nadati se najboljem, ali nema najboljeg, ne u laži.
U tome upravo i jeste suština. Ljudi lažu jer zapravo i ne žele najbolje. Žele da rade loše, a pričaju dobro, žele da mrze, a budu voljeni, da gutaju istinu i izgovaraju laži, ali ne ide to tako i tu nema promjene. Lažete li vi? Sigurno lažete. Svi lažu. Niko nije iskren i niko neće ni biti. Mišlim da lažima čuvamo tuđa osjećanja, ali čuvamo li zapravo? Strijepimo li od toga da neko ne sazna šta smo zapravo učinili ili od toga da sami ne uvidimo istinu?
I šta je onda loše u tome što sam malo slagala. Pa zaboga, svi, ali baš svi lažu. Lažu nas od kako se rodimo. Roditelji lažu da će babaroga doći da nas odvede ako ne slušamo, prijatelji lažu da im možemo vjerovati, učitelji lažu da je škola važna, mediji da je sve što se dešava samo nemir i sukob, reklame da su njihovi proizvodi najbolji, političari da će biti boljeg sutra... A znate li šta je najgore u svemu tome?
Svi oni pričaju i i sami vjeruju u ono što pričaju.
Nije laž zla. Ljudi su. Niko od nas ne traži da lažemo, pa opet lažemo. Laž je samo sredstvo kojim se ljudi služe da bi dobili ono što hoće.
Ali ako je laž jedna krajnost, šta je druga? Istina ili pak iskrenost? Istina je objektivna, zavisi od činjenica i onoga što jeste, a iskrenost nije. Ona zavisi od osjećanja i ličnog doživljaja.
I eto našeg odgovora. Kada istina zatraži pravdu ne desi se ništa. Dođe do sukoba između stvarnosti i morala jer pravda nije zagarantovana otkrivanjem istine. I tako dolazimo do zaključka da moji roditelji nisu radili radi istine već iskrenosti. Miješali su subjektivnost u stvarnost koja je objektivna i zanemarivali činjenice koje su ih mogle voditi pravim putem.
I čemu onda sve? Zašto se boriti nešto da bi nas na cilju čekalo ništa?
Sve je laž. Ono što živimo, čemu se nadamo i od čega strijepimo. Sve. Laž je laž, bila ona bijela, u dobroj namjeri, bez namjere ili iz koristi. U laži živimo i laži nas stižu.
Sve je laž, a opet je laž jedina istina.