Laž – riječ jednostavna, a opet tako kompleksna. Na prvi pogled, laž je samo izgovorena neistina, zamotana u iluziju istine. Ali, kada se malo dublje zamislimo, laž je mnogo više od toga. Ona je ogledalo ljudskih slabosti, odraz nesigurnosti, pa čak i alat preživljavanja u određenim trenucima.
U školi su nas u učili da uvijek govorimo istinu. Ali, da li se istina uvijek cijeni? Da li nas ponekad društvo tjera da lažemo, čak i kada ne želimo? Kad profesor postavi pitanje za koje ne znamo odgovor, nije li lakše izmisliti nešto nego priznati da ne znamo? Kada nas prijatelj pita za mišljenje o nečemu što mu puno znači, zar laž ponekad nije blaža od surove istine?
Reklame nas svakodnevno bombarduju obećanjima: „Ovaj proizvod će promijeniti vaš život!“ Ali znamo da to nije istina.
Udžbenici, nekad, ne govore cijelu priču. Roditelji, u svom trudu da nas zaštite, često koriste „bijele laži“. A mi? Lažemo sami sebi govoreći da ćemo od sutra sve promijeniti – bolje učiti, biti produktivniji, sretniji.
Zar to nije najopasnija laž od svih?
Ipak, laž nije uvijek negativna. Postoje situacije u kojima laž može zaštititi, sačuvati nečije osjećaje ili spriječiti veću bol. Ali gdje je granica? Kada laž postaje opravdana, a kada je ona sredstvo manipulacije?
Prema toliko navedenih pitanja, možemo vidjeti koliko je laž kompleksna.
Za mene, laž je alat koji ljudi koriste iz straha – straha od osude, od boli, od neprihvaćenosti. Ali ona nosi težinu. Svaka izgovorena laž je poput kamenčića u džepu. Možda je jedan kamenčić lagan, ali s vremenom, taj džep postaje pretežak da bismo ga nosili.
Laž je izbor. Možemo birati da budemo iskreni, čak i kada je teško. Jer istina, iako ponekad bolna, oslobađa. A što se tiče života sa lažovima – to je poput života u kući bez temelja. Na kraju, sve se sruši.
Laž je podsjetnik na ljudsku slabost, ali i prilika da budemo bolji. U svijetu prepunom iluzija, možda je najveća hrabrost biti iskren – prvo prema sebi, a zatim prema drugima.