"Ali, draga moja. Žao mi je. Ovo nije kuća istine, a ti nisi ono što misliš da jesi."
Riječi se provlače kroz moj um dok dolazim k sebi, hvatajući dah u prigušenoj, bezbojnoj prostoriji koja nije ni topla ni hladna. Sve podsjeća na prazninu, kao da je i sam zrak ovdje ustajao. Moje ruke, nesigurne i drhtave, posežu za bilo čime poznatim, ali zidovi su goli, glatki, pritišćući me sve bliže. Nešto je tu pogrešno, ali ne mogu tačno reći šta.
Okrećem se. Soba se mijenja. Ne bi trebala, ali ipak—zidovi se povlače, ostavljajući me samu. Pod se pomiče ispod mojih stopala, ali se ne urušava. Dovoljno je čvrst da me drži, a opet dovoljno fluidan da me natjera da preispitam njegovo postojanje. Nije li to suština laži? Nešto što te drži, tješi, čak i dok ti izmiče tlo pod nogama.
Glas se vraća, tiši, gotovo s osmijehom: "Ali, draga moja. Žao mi je. Ovo nije kuća istine, a ti nisi ono što misliš da jesi..." Hladnoća mi prolazi niz kičmu. Pokušavam vrisnuti, ali glas mi zapinje, guši se u nijemim udisajima.
Korak po korak, osjećam da svaki pokret postaje težak, kao da tijelo više nije moje. Misli mi se kovitlaju, glasovi se miješaju u glavi: "Gdje si? Ko si? Šta si zaboravila?" Što se više trudim sjetiti, sjećanja mi se sve više izmiču. Pitanja bez odgovora postaju težak teret, tišina se širi dok postaje gotovo nepodnošljiva.
Negdje daleko, čujem kako vrata škripe. Ne bi trebalo da ih čujem, ali ipak—jedan duboki, uporan zvuk odzvanja mi u ušima, srce ubrzano lupa. Okrećem se, ali vrata nigdje nema.
Soba je prazna. Ili je bila. Jer odjednom, u ogledalu, pojavljuje se nešto—sjena, oblik, nešto me promatra. Posrćem unazad, ali više nema zida, samo beskraj ogledala, svako drugačije, svako izobličeno. Nema buđenja. Nikada ga nije ni bilo.
"Možda nikada nisam ni otvorila oči...ili možda…nikada nisam ni otišla." Pokušavam disati, ali zrak je gust, težak, s metalnim okusom koji se lijepi za moje grlo. Negdje u sobi, sat otkucava preglasno, tišina opojno klizi između zvukova, odjekujući kroz gusti, mrtvi zrak. Je li ovo san? Ili je nešto gore...nešto što je zaboravilo da se završi?
Riječi odzvanjaju u šupljini mog uma dok trepćem pred prigušenom, zagušljivom svjetlošću. Nema vrata, nema izlaza—samo ogledala, beskrajna, svako drugačije, svako izobličeno. Svjetlost, čemerna, hladna, promatra svojim pogledom. Kao da je samo čekala da postanem ono što ona je oduvijek bila—laž...
Svaki odraz izobličenje, svaka slika laž..
Ali šta je laž? Jesu li to sama ogledala, koja se pretvaraju u stvarnost dok je samo izokreću? Ili je to glas, koji šapuće uvjerenja koja se zabadaju u leđa kao noževi? Možda je laž u meni, koja stojim ovdje, vjerujući da sam stvarna...
Svaki korak je labirint, nema središta, izlaza. Put je laž, trik, igra osmišljena da me drži u pokretu, a da nikad ne stignem do svog odredišta. Ali šta je odredište, ako ne još jedna laž koju govorimo sami sebi kako bismo dali smisao putovanju?
Sat otkucava, ali ne mjeri vrijeme. Možda je i ono laž? pretvaranje reda, fasada kontrole. Ali šta je kontrola, ako ne još jedna laž koju govorimo sami sebi kako bismo se osjećali moćno?
Svjetlost je reflektor, ali ne osvjetljava moj put. Zasljepljuje, zamagljuje, izobličuje. Svjetlost je laž, pretvaranje jasnoće, fasada istine. Ali šta je istina, ako ne još jedna laž koju govorimo sami sebi kako bismo se osjećali sigurno?
Glas se vraća, tiše sada, gotovo šapatom: "Ali, draga moja. Žao mi je. Ovo nije kuća istine, a ti nisi ono što misliš da jesi."
Zarobljena sam.
Zarobljena u sjenama koje zamjenjuju stvarnost, u odjecima koji šapuću umjesto da govore. Ograničena slijepim slikama mojih osjetila, obmanuta iluzijom da je dodir dokaz, da je vid potvrda, da je misao sloboda. Moje razumijevanje je tek blijedi odraz dublje stvarnosti, pukotina u ogledalu. Možda sam samo kovač vlastitih okova, dodavajući im težinu svakim pokušajem da ih skinem. Možda istina nije izlaz. Možda nije ni cilj...
Hoćemo li ikada povući granicu između iluzije i stvarnosti, između laži i istine, između onoga što jesmo i onoga što mislimo da jesmo? Ili ćemo se rastvoriti u vlastitim sjenama, postati odrazi bez tijela, prikazi nečega što nikada nije ni postojalo?
Neki vjeruju da je stvarno samo ono što mogu dotaknuti, ali istina se proteže dublje od prstiju, dublje od pogleda, dublje od misli. Istina nije komad koji možemo uzeti i posjedovati –ona je zvijer što bježi dok je lovimo. Kao što horizont uvijek izmiče, tako se i istina pomjera, gubi oblik, mijenja značenje. Ono što danas nazivamo istinom, sutra može biti puki obris u pijesku, izblijedjela sjena u ogledalu.
Kuća ogledala nije samo mjesto. To je stanje, stanje mog uma. Hladan prostor između istine i laži, između jave i privida, između života i smrti. I ja stojim u njoj, dišem je, živim je, zarobljena u labirintu iskrivljenih, prevrnutih, izopačenih odraza. Laž nije suprotnost istini. Laž je njena sjena, njen iskrivljeni eho što se širi hodnicima tišine.
Svaki odraz u staklu se smiješi drugačije, gleda me tuđim očima, rasteže mi lice u groteskni osmijeh koji nikada nije bio moj. Pružam ruku prema staklu, ali ne dodirujem ništa osim sebe same, a ipak, u pukotinama ogledala nazirem oblike koje ne mogu objasniti. Možda su to istine koje ne želim vidjeti. Možda su to laži koje su predugo čekale da budu razotkrivene.
I možda je to najveće čudo od svega...ne da postoji istina, nego da postoji laž koja ju oblikuje. Možda se sve urušava u istu prazninu, gdje prestaje razlika između onoga što jeste i onoga što nikada nije bilo. Možda je na kraju svega ostala samo jedna istina.
Sve je laž. Osim smrti.