Šta je laž – slabost ljudska ili njena snaga, potreba neobjašnjivog ljudskog uma ili njegov izbor? Biramo li gorak život u istini, živeći s njenim teretom, ili sladak u laži, s iluzijom obmane? Ostajemo li polaskani dok nas laž, poput zarobljenika, utapa u najdublje korijene zavodljivih staza, utabanih prošlošću naših karaktera, nedovršenog dnevnika sanjanja, oslanjajući se na njeno trulo rame?
Kako pobjeći od njih i utišati karakter srednjoškolca koji je izložen takvoj okolini? Kako pobjeći od misli o surovosti svijeta i prekinuti podjelu na etape u kojima je delirij “sve oko mene je laž i sve oko mene je strano”? Popravlja li laž to što je izrečena iz straha od profesora ili samo naš integritet slabi u svijetu u kojem je ponekad ona jedina karta za opstanak? Kada nam stereotipi bivaju srušeni, a utjehu “ocjena nije mjerilo znanja” procijenimo kao nekoga ko se igra s našim egom, postavljen kao kontradiktorac prema društvu koje to površno, numeričko vrednovanje postavlja na pijedestal ne razmišljajući o opasnosti oblikovanja vrijednosti nas, mladih, prema kvantitetu, ostavljajući kvalitetu u sjeni. Takav sistem vrši pritisak na mlade. Kroz sva životna bojišta stičemo utisak kako laž postaje rupa u koju, kada jednom padnemo, postaje sve dublja i mračnija. U našem najvećem strahu i najvećem padu pokaže nam svoje nemilosrdne zube. I dok sve drugo podliježe iluziji, pretvarajući se u mračnu tminu pustoši prodanih duša, ostat ću namjesnik istine i njen vječni misionar. Brine me kako ljudi ponekad zaboravljaju na snagu istine i njenu surovost, uzimajući je olako kao pravdu za njihov nakloni bezobrazluk. A kada bi postavili granicu razlike između ova dva principa, svijet bi istini bio najljepša kolijevka. To je jedini uslov zbog kojeg bi istina zaživjela u našim srcima, puštajući svoje plodno korijenje. I u sumnji u samu sebe, kad me povuče u laž, potpuno izgubljenu, kao od majke rođenu i ne pitajući za pristanak, pronađe me ona – svjetlo odupiranja – istina. Ona koja zna ko sam, koja me traži i kada nisam, koja do posljednjeg umirnuća ostaje neporažena i koja se laži suprotstavlja kao svijetu vrli pisac. Iskrenost je osnov koji ne smije izgubiti poentu u zdravstvu i maminom zagrljaju, u sudstvu i ljudstvu, obrazovanju i prijateljstvu, I gdje god ljudska prisutnost oblikuje uvjerenja i percepciju stvarnosti. Iako ponekad surova, teška, hladna, ona je ta koja nas gradi. Ona je ta koja čini da svaki maskenbal završi otkrivanjem maske. I život se može usporediti s maskenbalom. Samo zamislite kako se dijete bačeno među sve te ljude s maskama i kostimima osjeća – malo i bezvrijedno. Osjećaj je kao da taj bal traje zauvijek i da se na njegovu misteriju i neočekivanost moramo naviknuti. Nikada ne znamo kada će ponoć otkucati i čija će se maska spustiti. Pojest će našu nevinost i upotrijebiti je protiv nas. Hoćemo li igrati igru sudbine ili će nas istina rasparčati? Hoćemo li ostati dijete među njima ili ćemo se i mi maskirati? To su samo neke od dilema koje lutaju našom glavom dok naša krv šiklja, žedna osvete. Koliko puta će nas život staviti na kušnju u pokušaju da probudi maćehu vlastitog života? I dok sam suočena s hladnom istinom koju sam morala sakriti od ljubavi, preispitujem vlastitu – svaki put me vrati na to koliko smo mi ljudi ponekad toliko slabi. Slabi čak i prema dijelu nas samih, onom kojeg najviše pokušavamo odbaciti, ne znajući da je jedini pravi. Ako smo to dijete među maskama gdje vjerujemo tuđem osmijehu kao da je naš, televizijskoj reklami gdje je svaka riječ slast, tuđoj riječi mjesto vlastitom instinktu, Šeherzadi u hiljadu i jednoj noći ili Deda Mrazu da će možda doći, gubimo sebe u paralelnim svjetovima. Kao osoba koja prihvata svaki dio sebe, grleći i svoju najveću istinu i svoju najveću laž, odbacujem samo dio sebe koji sakrije istinu da ne povrijedi one koje voli. Taj dio je moj najranjiviji i onaj zbog kojeg me oni s maskama mogu rasparčati. I koliko god mislila da je taj način jedini, ni sebi tu laž ne mogu opravdati i oprostiti. Jer svi mi zaslužujemo istinu, ma koliko teška i povređujuća bila.
Na kraju, nije pitanje hoćemo li se suočiti s istinom, jer ona nas svakako pronađe, nego hoćemo li biti spremni na njeno prihvatanje. Hoćemo li biti spremni da, usprkos njenoj težini, ostanemo nepokolebljivi pod njenim svjetlom? Ili ćemo zauvijek igrati maskenbal života, izgubivši sebe u njegovoj iluziji? A vjerovatno je jedini odgovor – ne hrliti savršenstvu, već prihvatanju i istine i naših slabosti, jer u tome leži naša prava snaga.