“U laži su kratke noge.”, govorila bi mama.
Laž, kroz djetinstvo, predstavljala se lošom.
Nešto što je zabranjeno raditi. Šta god da se desilo, mami moramo reći. Spoznavši je takvom, shvatila sam da je kazna, kao logičan slijed nakon lošeg učinjenog, loša i bolna. Kao dijete, idealizujemo odrasle te smatramo da odrasli nikada ne lažu. Oni znaju šta je dobro i loše. U životu uvijek moramo govoriti istinu, jer:”U laži su kratke noge.” Te tako kada bih razbila mami omiljenu šolju ili dobila ne tako dobru
ocjenu - moram reći. Ne smijem se pretvarati.
Dok se djetinstvo udaljavalo od mene tako su me odrasli polahko puštali u svoj svijet. Idealiziran, izgledao mi je da je svaka odrasla osoba spoznala svoju svrhu. Oni znaju šta se njima sviđa, a šta ne. Puni su samopouzdanja i žele drugima ono što žele i sebi. Nasmijanih lica, kože bez teksture i uvijek nove odjeće. Rade svoj posao iz snova za koji su se školovali. Vrijeme provedeno u srednjoj školi im je bilo najbolje vrijeme života. Međutim, ja nisam spoznala svoju svrhu. Nisam sigurna šta ne želim i da li ono što želim ispravno za mene. Na mome licu ima dosta nepravilnosti po današnjim standardima ljepote. Ne kupujem odjeću svake sedmice te iskoristim sve ono što imam na što inovativniji način. Da li je problem u meni ? Moram dosegnuti ono što oni već imaju ! Vodeći se time mlada osoba preživljava mentalne torture. Mladoj osobi je cilj zadovoljiti starije, pa zašto onda nikada moj rad neće biti dovoljan ? “Moram se još samo malo protegnuti”, govorila sam. “Kada to budem imala, biću sretna.” Međutim, trčeći za tim ciljevima udaljavala sam se od primarnog cilja. Biti sretna. Osjećala sam se kao da mi je tu na dlanu, no svaki put kada bih željela stisnuti šaku-nestalo bi. Shvatila sam da sam sebi neprijatelj i da ja ne želim vise ovako živjeti.
I tom spoznajom sam shvatila da odrasli zapravo lažu sami sebe. Ne, oni nisu spoznali svoju svrhu. Ne, ne znaju šta ima se sviđa, jer ih je bilo strah osude te su krenuli tokovima rijeke. Ne, ne žele svi drugima ono što žele i sebi.
Naše unutrašnje biće će se uvijek osjećati sigurnije u već poznatim situacija, makar one bile loše po nas, nego boriti se protiv samoga sebe za istinu. Za istinu koju ćeš priznati samome sebi. Laži su lijep pogled za oko, ali gorak ukus u ustima. Ko se nađe u lažnome svijetu, biva izgubljen, jer tu puta nema. Put ka izlazu je u nama samima, a to je poMIRiti se sa istinom i raditi za njen opstanak. Zapravo, kada se oslobodimo okova društva, nametnutih standarda, kompleksa vraćamo se u djetinstvo. Na naše primarno “ja”. Naše “ja” koje je uvijek istinito prema samome sebi i drugima i kao takvo sretno.
I najbolnija kazna za laž jeste nemogućnost okrenuti joj leđa.
To je žeđ protiv kojeg izvor ne postoji.
Koliko je života ostalo izgubljeno u lažima ?
George Orwell: „U svetu punom laži, govoriti istinu postaje revolucionarni čin.“
