Uistinu, laganje je prokleti porok. Kad bi laž imala samo jedno lice, kao što to ima istina bili bismo u boljim odnosima.
Još su nas na časovima filozofije učili da je Kant tvrdio da onaj ko laže, bez obzira na velikodušnost svoje namjere u laganju, mora odgovarati za posljedice svoje laži. Istinitost je zapovijed razuma, koja je sveta, tvrdio je.
U ovom okrutnom svijetu i istina je trenutak lažnog, a ljudi su toliko opčinjeni i zaneseni potrebom trenutka da lažov uvijek nađe žrtvu koja biva prevarena.
Kad sam bila mala, ùčili su me da ne valja lagati. S vremenom sam shvatila da nisu sve istine dobre za reći. Laganje je medicinskim rječnikom rečeno jedan od refleksa karakterističnih samo za ljudsku rasu. To je jedna sasvim obična društvena praksa. Svijet laže, svijet mnogo laže...
Iz psihologije su nas učili kako prepoznati lažova u neverbalnoj komunikaciji,te kako nas tijelo razotkriva u laži. Laž je vid manipulacije tvrde psiholozi. Osoba koja laže ne gleda nas u oči,rukom pokriva usta.
Govoriti istinu je rizik.Rizik gubitka nekog dragog, rizik da ostanemo sami,rizik da budemo napušteni...
Ne govoriti istinu je također rizik. Rizik da se mora lagati po svaku cijenu,rizik da se istina,praćena lažima otkrije...
Laganjem izbjegavamo sukob, laganje omogućava zadržavanje iluzorne kontrole. Najgora stvar u skrivanju istine je da morate lagati da biste je nastavili skrivati. Kad se istina otkrije,najgora bol dolazi od laži.
Govoriti ili ne govoriti istinu lična je stvar,ali kada se kaže mora se reći u potpunosti i ne zadovoljavati se ni četvrtinom ili polovinom od toga. Koliko god da je strašno mora biti totalno. Korist od govore nja istine je ogromna.Njena rekonstrukcija, onda kada se dogodi je ono što je jako i obećavajuće za budućnost. Rekonstrukcija je, ustvari rad na sebi i na odnosu prema drugima. Govoriti istinu je kao biser u školjki. Ono po čemu smo prepoznati i otrgnuti od zaborava. To je moj lični izbor sa krajnjim ishodom-biti poseban, biti drugačiji od ostalih!