Odrastajući, uvijek mi je bilo govoreno da je loše lagati. Ako bih slagala, bila bih kažnjena. Tada nisam razumjela zašto je laganje tako pogrešno. Odraslima je to uvijek izgledalo toliko ozbiljno. Bilo da se radi o nečem malom, poput laži da sam pospremila sobu, ili nečem većem, poput laži s kim i gdje sam bila. Kako sam odrastala, nažalost, shvatila sam da su bili u pravu.
Bilo je ljeto 1999. godine, a ja sam imala sedam godina. Tog dana je bilo jako vruće i sestra me je gnjavila da izađemo vani. Nisam htjela ići, ali nisam imala izbora. Družili smo se s njenom grupom prijatelja, koje nisam baš voljela. Svi su bili mlađi od mene, možda je to bio razlog.
„Hej, zašto ne bismo igrali školice?”, predložio je neko od djece.
„Pa, trebat će nam kamenčić.“
„Nema potrebe, ja već imam klikere ovdje, vidite?“, rekao je jedan dječak iz pozadine, kojeg nisam znala. Zapravo, prvi put sam ga vidjela.
„Hmm.. taj kliker mi izgleda nekako poznato. Da ga nisi kupio u istoj radnji kao neko drugi?“
„Pfft, ne! Posudio sam vrećicu od nekog malog koji živi prekoputa mene. Baš se sjaje!“
„Dakle, vratit ćeš mu ih kad završimo, zar ne?“, upita moja sestra, tonom koji je zvučao malo zabrinuto.
„Ma kakvi, nema potrebe. Već sam mu rekao da ih nisam vidio dok ih je tražio, tako da misli da su izgubljeni.“
„Znači, slagao si ga!“, povika jedna djevojčica. Prepoznala sam je, to je najbolja drugarica moje sestre. Izgledala je poprilično uzrujano. Prije nego što je svađa mogla dalje eskalirati, ostala djeca su postala nestrpljiva, što je prekinulo dalju raspravu.
On nije samo ukrao, nego je i slagao. Ali to su bili samo klikeri. Taj dječak bi mogao kupiti isti paket za jeftinije. Tako da je to bilo uredu, zar ne? Nije ni bio uhvaćen. U svakom slučaju, meni je bilo drago što nismo trebali tražiti kamen, što je meni olakšalo stvari.
Nakon mnogo skakanja, konačno je došao moj red. Nisam bila baš dobra u ovoj igri pa sam samo razmišljala da se ne osramotim. Kliker koji sam bacila završio je izvan crteža. Sjajno, sada sam ga morala otići pokupiti. Sletio je blizu nečije garaže. Kada sam se sagela da ga uzmem, odjednom sam čula neki zveckajući zvuk.
„Hej, ti! Šta radiš kod moje garaže?!“, povikao je čovjek tako glasno da sam se trznula.
„Halo? Odgovori mi!“, sada je počeo hodati prema meni. Izgledao je toliko ljuto, mašući rukama dok je prilazio. Počela sam hodati unazad, u strahu. Sva sam drhtala.
„Ko je to bacio!?“
„Ona je!“
Odjednom su svi pogledi bili uprti u mene. Nisam ni shvatila da sam ja to izgovorila, a još duže mi je trebalo da primijetim da sam prstom pokazivala na drugaricu svoje sestre, koja je stajala iza mene. Mora da je krenula sa mnom da vratimo kliker, bez da sam ja primijetila. Odjednom, čovjek je počeo trčati, ne prema meni, nego prema nevinoj curici iza mene. Podigao je ruku sa staklenom bocom u njoj i ubrzo su svi shvatili šta namjerava da uradi.
„BJEŽITE MI S OČIJU, I NIKAD SE OVDJE VIŠE NE VRAĆAJTE!“
Djevočica je brzo reagirala, sklonivši se navrijeme dok se staklo razbilo o pod. Stajala sam tamo, zamrznuta, dok sam gledala kako djevojčica počinje plakati, čim je uspjela pobjeći iz ruku tog čovjeka. Nisam dugo stajala, jer me sestra brzo uhvatila za ruku i povukla, zajedno s uplakanom curicom. Trčale smo sve do kuće.
Sestra i ja nismo više razgovarale tog dana. Srećom, njena prijateljica nije bila povrijeđena, ali to nije bilo ono što me je mučilo. Slagala sam. Zbog laži koju sam rekla, neko je mogao nastradati. Nisam ni htjela zamisliti šta bi se desilo da ju je boca pogodila. Ali nisam imala izbora, zar ne? Prijetili su nam, bilo je to ona ili ja. Učinila sam nešto na što nisam ponosna, izabrala sam da bude ona. Osjećaj krivice zbog te odluke nije me napustio još dugo nakon toga.
Jedanaest godina poslije, sada je 2010. godina. Prošla sam kroz mnogo toga. Tokom osnovne škole, izgubila sam prijateljstva i ljude koje volim. Sada imam sedamnaest godina. Iako je prošlo toliko vremena, ponekad i dalje mislim na onaj dan sa djevojčicom. Kako je to sve počelo. Ne smatram se dobrom osobom i drugi ne misle o meni na takav način. Zašto sam ovakva kakva jesam? Zašto me ljudi smatraju nepouzdanom? Kad god mislim da sam u dobrim odnosima s nekim, nešto se desi ili se posvađamo i onda me napuste. Sve zbog toga što lažem. Ne znam zašto ovo radim, možda je sve moja krivica. Osjećam se ranjivo kada sam istinita pa zato lažem. Toliko želim pravu, duboku vezu s nekim, ali ne dopuštam sebi da je ostvarim. Nije kao da se osjećam bolje kada lažem pa zašto to onda radim sebi? Bojim se da će neko vidjeti pravu mene i otići, pa ih, ne dajući im priliku, prva napustim bez razloga. Bojim se ikome dopustiti da mi se približi.
Ljudi lažu iz mnogo razloga. Da bi izašli iz neprijatne situacije, da bi nešto zaštitili, da bi povrijedili druge iz straha ili bijesa. Neki lažu zbog svoje koristi, a neki za druge. Ne znam kojoj grupi ja pripadam. Ništa dobro se ne desi kada lažem. Ne dobijem ništa, samo povrijedim sebe i druge.
Za mene, laži su prava ja koju ne želim da iko vidi. One su iluzije s kojima bih zaštitila sebe. Od čega, ni sama ne znam. Želim da prestanem, ali ne mogu, previše sam slaba. Ponekad se pitam kako bi stvari izgledale da sam tog dana rekla istinu, da sam rekla da sam ja bila ta koja je bacila kliker. Da li bih završila ovakva kakva jesam? Nikad neću saznati, ali to je uredu.
Jer u posljednje vrijeme, osjećam da nije prekasno za mene, kao da još uvijek mogu biti spašena. Iako se trenutno osjećam ovako, znam da nikad nije kasno da se vratim na pravi put. Trebam imati povjerenje u sebe i u druge. Tako da, naše laži ne znače nista, ne opisuju nas niti definišu. Nismo ovisni o njima. Znam da neće biti lahak put, ali ako zaista želim da se popravim, iskreno vjerujem da to mogu postići.