Laž ima mnogo lica. Sa laži sam se prvi put susrela u šestoj godini života. Jednog popodneva za ručkom sa mnom sjedio je moj tata, strastveni kuhar, u zabludi da će se njegovoj maloj ćerci svidjeti bućkuriš zvani paelja, pun lignji, ribe, školjki, sve ono što se u glavi izbirljivog djeteta nalazi u najgorim noćnim morama. Kašika za kašikom, tanjir mog oca postajao je sve prazniji i čistiji, a moj, nebitno koliko se trudila, nekako stagnirao, onoliko hrane koliko je nasuto, toliko je i stajalo na tanjiru.
- Tata ja stvarno ne mogu više!
Rečenica koja je svakom djetetu barem jednom izašla iz usta. Moj otac, kakav je i uvijek bio, daje instrukciju da završim šta je na tanjiru i spušta se u studio. Kazaljke sata pozicioniranom na sredini kuhinjskog zida odzvanjanju u mojim šestogodišnjim ušima, stolica postaje sve neudobnija, a ja sve nestrpljivija. U tom momentu savršeni plan počinje da se krčka u mojoj maloj glavi. Pod mojim nogama,taktički sklupčana leži , Luna, pas proždrljivac pored koje mrve ne ostaju, koja svo vrijeme svojim buljavim smeđim očima prati svaki zalogaj u nadi da će se pak neko zrno riže zadesiti na podu pored nje. Ustajem i stružem sve sa tanjira u njenu srebrnu posudu. U nekoliko zalogaja moj problem paelje našao je svoje mjesto u Luninom stomaku. Ponosna na sebe i svoju kreativnost ostavljam tanjir u kuhinju, vraćam se na sprat i zaranjam u svijet knjige koja me čekala nakon ručka. Sa sprata, iz svoje sobe čujem kako se vrata otvaraju i tatu koji me zove iz kuhunje. Silazim, i kao iz topa, tata postavlja pitanje:
- Jesi pojela sve?
- Naravno tata, sve je bilo jako ukusno, odgovaram šablonski, sa već napisanim scenarijem u glavi.
Ono što tada nisam znala, jeste da je on istinu saznao u momentu kada je ušao u kuću, vidjevši tragove struganja viljuške na tanjiru i komadiće riže u Luninoj posudi. Interesatno je biti na strani osobe koja laže, koja je uvjerena da u tom momentu drži potpunu kontrolu nad situacijom. Ono čega ta osoba nije svjesna jeste da je svaki pokret, pogled, udisaj i izdisaj pomlao otkriva. Kada lažemo, mi nismo svoji, pretvaramo se da smo druga osoba, odvajamo se od situacije i ulazimo u ulogu. Svaka laž uvijek ima samo razlog, ali nikada opravdanje. Nikada mi nije bilo jasno kako se laž može opravdati, uvijek sam mrzila taj izraz. Laž može imati razlog i izgovor, ali ne i opravdanje. Pa slagali smo te da bi te zaštitili, onaj najčešći, za koji smo svi svjesni da je apsolutna zabluda. Lažovima nije stalo do nekog, štite samo sebe, da li od naše reakcije na istinu ili posljedice, jer da razmišljaju o osobi koja stoji na drugoj strani, ne bi ih lagali. Lažovi znaju gdje su napravili grešku, kriju se iza fabrikovane priče u nadi da će osoba koja stoji prekoputa njih povjerovati u niz neistinitih riječi koje izlaze iz njihovih usta.
I tako, u tom momentu upoznajem prvo lice laži. Učim i postajem lažov. Tata daje još jednu priliku za istinu i ponavlja pitanje. Ja, sada svjesna da sam razotkrivena, imam dvije opcije, da kažem istinu ili da guram laž do kraja. Biram bolju opciju za sebe, ono što sam započela to ću i završiti, u nadi da će tata ili povjerovati ili popustiti. Razočaran u moj izbor, tata me šalje u sobu. Ono što me najviše dotaklu u tom momentu, nije činjenica što sam bila kažnjena i što sam napravila glupost, ne. Ono što me i dan danas prati jeste pogled mog oca. Ustvari upravo suprotno od toga, nije mogao da me pogleda u oči, zato me i maknuo iz svog pogleda. Srce mi propada u stomak, knedla u grlu polako raste i preuzima, oči se pune suzama. U sobi sam ostala do kraja dana. Taj dan sam naučila šta znači izgubiti nečije povjerenje. U mojoj kući laganje je bila najgora stvar koju neko može uraditi. Šta god da uradiš, šta god da se desi, samo nemoj lagati, riječi su mog oca, koje sam tog dana prije 12 godina prvi put čula, za koje nisam bila svjesna da će zauvijek ostati izrezbarene u mojoj svijesti i kojima ću se voditi do kraja svog života. Nisam nikada više htjela osjetiti bol u pogledu osobe koju sam radi svoje laži povrijedila. Pogled je unikatan, oči raširene, kroz zjenice se izljevaju sve emocije u momentu kada osoba prihvata i procesuira činjenicu da su slagani, disanje postaje pliće, tijelo sve više napeto.
Ubrzo sam u životu saznala i kako je biti na drugoj strani, laž dobije novo lice. Primjera ima bezbroj, prijatelji, profesori, nastavnici, porodica, momci, svako, iz svog nekog razloga. Dugo sam pokušavala da svakoj laži priđem sa razumijevanjem, jer ipak i ja sam nekada slagala. Pa sigurno imaju neki razlog, mora da se nešto desilo, možda je laž proizašla iz straha, možda ako sada razumijem, sljedeći put će shvatiti da nema potrebe za laganjem. I tako sam ubrzo prešla iz osobe koju lažu, u osobu koja laže samu sebe. Šta je specifično, osoba upadne u ovo stanje, brzo i nesvjesno. U vašoj glavi promjena se ne primjeti, nema velikog dešavanja, nema kamena koji upada u vodu i šokantnog i iznenadnog pljusak, već je, poput pera, koje lagano lebdi po zraku, dotiče vodu, koja ostaje nepomična i mirna, i zatim pero tone, daleko u tamu dubine. Sebe lažemo, ne kako bi pronašli dugoročno rješenje, već u glavi kreiramo privremeni, magični i savršeni svijet, koji olakšava situaciju u kojoj se nalazimo, kako tijelo ne bi ušlo u stanje panike. Laganje jeste upravo mehanizam mozga, koji se trudi da se ne stavlja u neugodnu ili opasnu situaciju. Čisti instinkt. Ali ono što nas, ljude, Homo sapiens-e, čovjeka koji razmišlja, odvaja od instiktna i životinjskog svijeta, jeste naša svijest. Koristeći tu svijest, mogućnost odstranjivanja emocija i korištenjem razuma, lako je doći do zaključka da laži i taj savršeno kreirani svijet imaju rok trajanja. Kao i mlijeko, što duže stoji nakon isteka roka, postaju sve kiselije, ogavnije i teže ga se otarasiti.
Navika laganja je kao litica. Kada se jednom oklizneš, nastavljaš padati, sve niže, sve dalje. Dok se toliko brzo ne zarolaš i upetljaš u svoje laži iz kojih više nema bijega. Postaje ogavna navika, možda čak i gora od svih narkotika, alkohola, cigareta i kocke. Laži ti okupiraju čitav život. Sve se vrti oko njih. Kome se šta reklo, ko koju verziju zna. Pa zar nije onda od početka samo lakše reći istinu i snositi posljedice onakve kakve jesu.
I eto tako, nakon 12 godina, shvatih šta pisac, moj tata, htjede da kaže. Taj besmisleni ručak i pas i posuda i bijela laž postadoše najbitnija životna lekcija. Hvala tata.