Draga mama,
sa očima punih suza sam otvarala tvoj božićni poklon, jutros. Iznenadilo me kad sam vidjela kutiju ispred ulaznih vrata i shvatila da si je ti poslala. Osjećaj uzbuđenja me vratio u djetinjstvo. Vrlo dobro se sjećam tog božićnog jutra kad sam ustala ispunjena znatiželjom: šta sam ove godine dobila za poklon? Da li je to još jedan lego set ili je nešto više? Iznenadilo me kad ispod bora nisam vidjela nijednu kutiju sa mojim imenom. Niz obraze su mi tekle tople kapljice ispunjene razočarenjem, sve dok se ti nisi pojavila na vratima dnevnog boravka sa malom mačkom u rukama. Mislila sam da i dalje sanjam, i pitala te li je ovo stvarno za mene? Svakog Božića se sjetim tog jutra, naše kuće što je mirisala na svježe ispečene kolačiće i toplu čokoladu. Nedostaješ mi mama, volim te.
S ljubavlju, tvoja Rubi!
Dok sam pisala ovo pismo mami, razmišljala sam o djetinjstvu, o svim slatkim lažima kojima smo bili okruženi. Ali te laži nisu bile loše! Oblikovale su i moje i vaše djetinjstvo i učinili ga uzbudljivijim. Naravno, kako smo odrastali tako smo naucili da se Djed Mraz svakog decembra ne spušta niz dimnjake dobre djece i da zubić vile ne lete od kreveta do kreveta u potrazi za mliječnim zubićima ušuškane u tople dječije posteljine, da su nas svo ovo vrijeme roditelji nagrađivali, a s tim smo se nagradama sve brže bližili adolescenciji.
Postoje i one gorke laži koje nas čekaju, laži koje nas nauče da se iza te kratke riječi od samo tri slova krije duga, konfuzna priča. Ali može li se to nazvati pričom? Da li postoji prava definicija laži? Šta je zapravo laž? Da li je svi drugačije vidimo i zašto? Objasniću vam kako sam je ja okusila.
Laž je kao sjena koja nas prati noću, koliko god se trudili izbjeći je ona je uvijek prisutna. Pojavljuje se u trenucima kada se bojimo ili čak osjećamo nesigurno, trenucima kada je lakše staviti masku i prekriti stvarnost. Ovaj svijet je kao venecijanski maskembal, svačije pravo lice je pokriveno maskom.
Djeca zaslužuju živjeti u lažnom svijetu jer je stvarni previše surov i težak. Dječije laži su one najljepše, najsmješnije. Možda to i jeste razlog njihove konstantne sreće, to što žive u svom svijetu gdje zubić vile i Djed Mraz postoje. Da li je ključ vječne sreće zapravo laž? Djeca su primjer bijele, slatke laži, dokazuju nam da je ta riječ dvolična. Ali spoznaja njenog ružnijeg profila, skidanjem maske sa njenog lica je kao kad bismo pojeli limun, oči nam bržo trepću i ne vjerujemo kako nešto toliko okrutno možemo doživjeti. Da li ona ima lice? Kakav god odgovor bio, ne možemo je vidjeti, stoga nam ostaje jedino da je zamišljamo. Ja je vidim kao veliki tmurni oblak koji nam se podrugljivo smije i ismijava našu inteligenciju. Možda ne vidimo njeno lice jer se srami sama sebe.
Da li ste nekada lagali sami sebe? Da li ste nekada i u nerješivim situacijama tražili rješenje, da li ste sami sebi govorili da će sve biti dobro iako vrlo dobro znate da neće. Da li ste nekad, sebi obećali da ćete promijeniti nešto iako unaprijed znate da nećete? Je li je ovo jedan primjer laži, kao najčešće ljudske karakterne osobinom. S obzirom na to da sami sebe svakodnevno lažemo, mislim da se ne trebamo toliko pitati ko još, nas pravi budalom.
Ljudi biraju u šta žele vjerovati. Da li će se posvetiti određenoj religiji ili će živjeti po svojim pravilima, da li će vjerovati u ljubav ili će odbijati put ka pronalasku iste, da li će sretno prihvatiti ovaj svijet pun laži ili će ići u potragu za istinom. Iako je istina njihov motiv, blago, do nje nema karte na kojoj x označava cilj. Da li ste vi voljni pristati na to dugo putovanje, ili mislite da je ljepše nositi lice klauna sa uslovom da ste sretni?
Laž, kratka riječ u kojoj ne stanu sve njene tajne, neke pobjegnu i polako ruše našu viziju stvarnosti. Ona je pravi primjer da se knjiga ne prosuđuje po koricama, čini se jednostavna i jasna, ali se knjiga mora pročitati bar dva puta da bi je shvatili, razumjeli sve njene perspektive.
Laž je kao slijepa ulica, ako jednom zalutamo njenim tajnovitim puteljcima, možda se nikad ne vratimo na glavnu cestu.
Kao što bi moja mama uvijek govorila, istina je ono u šta ti vjeruješ, ono što te čini sretnom. Laž je subjektivan koncept, drugo lice istine.