Posmatrajući svoj znatiželjni odraz u ogledalu;, pokušavajući se opredijeliiti za naziv boje očiju koje tom odrazu i pripadaju uspjela sam uhvatiti i jednu miisao. Moje oči su plavo-zelene, ali praveći selekciju sugestija dragih i nedragih mi poznanika dalo bi se zaključiti i da su ljubičasto sive. No, to nije misao koju sam uhvatila; misao koju sam uočila u svom odrazu ticala se vjerodostojnosti tih istih naziva boja i ove priče koju pričam. Vjerodostojnosti vlastith, ne samo riječi, već i misli. Svatko može lagati. Ako vam kažem da sam jučer pokopala mrtvo tijelo da li biste mi vjerovali ?
To je zapravo istina. Jer jučer je bilo suho vrijeme – tlo je bilo suho. Gazeći po pijesku u aranžiranom parku ispred svoje zgrade zamahnula sam nogom suviše prizemno i suviše oštro; te sam vrhom svoje desne čizme zahvatila količinu pijeska dovoljnu da prekrije beživotno tijelo mrava koji mi se našao na putu
Nešto morbidnija verzija ovog odgovora zvučala bi ovako:
To je zapravo istina. Jer jučer je bilo suho vrijeme – tlo je bilo suho. Vraćala sam se iz marketa. Noseći nekoliko tetrapaka mlijeka u prozirnim kesama; gazeći po pijesku u aranžiranom parku ispred svoje zgrade zamahnula sam nogom suviše prizemno i suviše oštro; te sam vrhom svoje desne čizme zahvatila količinu pijeska dovoljnu da prekrije beživotno tijelo mrava koji mi se našao na putu već drugi put toga dana.
Da li bi mi posmatrač, koji je uočio i saslušao ovaj događaj nadjenuo status ubice i da li bi ga opredjela za taj status učinila lažovom u ovom slučaju ? A da li bi mene status samoprozvanog ubice učinio lažovom ? Nisam slagala kada sam ispričala događaj, ali način na koji sam birala i aranžirala riječi mijenja težinu istih.
Je li obmana u društvu razarač istoga ? Ili je to ipak naš nedostatak vještine da razlučimo razliku između istine i laži? Voljela bih da mogu postavljati manje pitanja, a imati više odgovora u ovom sololokvijumu; ali utjehu pronalazim u riječima francuskoga antropologa koji kaže da nije mudar onaj koji ima sve odgovore, već onaj koji postavlja prava pitanja – Claude Levi-Strauss.
A tu bi se, sasvim prikladno, Mika Antić mogao nadovezati sa svojim stihom „Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.“ Koliko istine možete da podnesete ?
Istina je dostojanstvena, najdostojanstvenija žena u svijetu koncepta. Zašto ? Zato što je nitko nikada nije vidio golu. Istini odjevamo kičaste haljine, volumeniozne vlasulje, kitimo je bisernim ogrlicama i košuljama krojenim po tuđim mjerama; nabavljamo pozlaćene okvire kako bismo je uokvirili u svoju istinu.
S ogledalom sam počela, izgleda da s njim mogu i završiti.
Laž je ogledalo koje ne prikazuje nas već ono što vjerujemo da smo, indoktrinirani tuđim ili vlastitim iluzijama...ili samo upleteni u mrežu intersubjektivne realnosti
Moje oči su plavo zelene, ili možda samo zelene – zavisi od toga tko gleda i šta želi vidjeti.