Dobrodošla u doba gdje riječi više nemaju težinu, gdje se istina krije iza zastora neizrečenog, a ja hodam slobodno, uzdignute glave. Ovo je doba u kojem je iskrenost luksuz, a licemjerstvo valuta kojom plaćaš svoje svakodnevne račune. Dozvoli mi da ti se predstavim, iako se ti i ja već odavno poznajemo. Ja sam Laž. Nije me stvorila kojekakva sudbina, već tvoje tihe misli, strahovi i slabosti. Ja nisam ništa drugo do odraz tebe, tvoje nesigurnosti, želje da se sakriješ, tvoje potrebe da ponekad pobjegneš od stvarnosti koja te guši. Možda misliš da me znaš, ali vjeruj mi, znaš samo djelić mog bića. Ja sam više od izgovorene neistine.
Priznaj, nisam samovoljno došla u tvoj život, već si me ti odabrala, jer ti je lakše vjerovati u mene nego se suočiti s istinom. Lakše ti je živjeti u iluziji nego se suočiti s prazninom. Znam, ponekad imaš osjećaj da živiš u kući sazidanoj od iluzija. Svaka laž je cigla. Kad kažeš roditeljima da si "odlično", a zapravo ti je teško, ja stavim još jednu ciglu. Kad slažeš prijateljici da te nije povrijedila, jer ne želiš još jednu dramu. Gradiš zidove oko sebe, dok ne shvatiš da više ne možeš disati. Reklame ti obećavaju sreću u bočici parfema, političari obećavaju bolju budućnost, a ti neprestano nasjedaš na te laži. Gledam te dok sjediš za svojim stolom, glavom naslonjena na prazan list papira, sva si nekako bespomoćna. Pokušavaš napisati nešto iskreno, napokon reći istinu koju očajnički trebaš, ali riječi ne dolaze. Pogled ti je uprt u smeđi pod, kao da tamo tražiš odgovore. Ja sam uvijek tu, u tebi, šapućem ti da nije vrijeme, da je lakše prešutjeti. Možeš li osjetiti kako se uplićem u svaki tvoj dah, u svaku tvoju odluku ? Tješim te kad zaboraviš učiti: samo reci da si imala glavobolju, a znaš da si noć provela gledajući seriju. Pomažem ti kad se osjećaš slabo: reci da te nije briga, svakako će proći, a ne prolazi. Čuvam te od istine koju ne želiš čuti: kaži da je sve u redu, iako nije. Knjige ti danima stoje na stolu, pored ovog papira na kojem nešto švrljaš, ali nisi ih ni otvorila. Izgleda da najviše voliš zavaravati sebe. Sutra je tvoja omiljena riječ. Sutra ćeš učiti. Sutra ćeš reći istinu. Sutra ćeš prestati odgađati. Ali znaš li šta? Tvoje sutra nikad ne dolazi. Konstantno lažeš sebi jer se bojiš istine. Jer znaš da bi ona zahtijevala promjenu, a promjena je teška. Lažeš sebi jer je lakše reći da je sutra novi dan nego priznati da nisi iskoristila ovaj. Koliko ćeš još puta iznevjeriti vlastita obećanja ?
Živjeti s lažovom unutar sebe znači nositi teret očekivanja koja nikad nećeš ispuniti. Znači gledati vlastiti odraz u ogledalu i pitati se ko si i zašto ne možeš vjerovati vlastitim riječima? Ti nisi ništa drugo do priča koju si sama napisala. Nit po nit, laž po laž, stvorila si jedini svijet u kojem možeš opstati. I dalje sjediš ovdje, za stolom, u tišini svojih misli, gdje je buka laži najglasnija. Da ti nešto priznam ? U tom strahu, koji ti se neprestano javlja u mislima, nisi sama. Pogledaj ljude oko sebe. Školski hodnici u kojima provodiš većinu vremena, savršen su prikaz društva u malom. Svi nose maske, a ja sam tkanina od koje su te maske napravljene. Prijateljice lažu jedna drugoj o tome koliko su sretne. Profesori lažu da uživaju u svom poslu. Roditelji lažu da imaju sve pod kontrolom, sve u namjeri da te zaštite, olakšaju, da ti pruže iluziju da je svijet manje okrutan nego što jest. Sve to vidiš, ali ništa ne govoriš. Možeš li zaista suditi nekome ko mene koristi ? Ili ste svi, uključujući i tebe, u istom krugu, žrtve vlastitih obmana ? U školi sam neophodna, da bi se preživjelo, mnogi bi rekli. Ali zar te ne boli kada se sjetiš koliko sam ukorijenjena u svemu što radiš? Samo pogledaj profesore koji govore da im je svaki učenik podjednako važan, dok ih u očima izdaje umor i ravnodušnost. Gledaj udžbenike koji prešućuju istine koje bi ti možda mogle pomoći, jer su “teške za tvoje godine”. Koriste me na testovima kada se prepisuje s papirića pažljivo sakrivenih ispod rukava. Prisutna sam i u onim tvojim ocjenama koje ponekad ne odražavaju ni trud ni znanje. Zašto me toliko često koristite u školama ? Možda zato što vas već zastarjeli sistem tjera da budete savršeni, da budete brojevi u dnevniku, a ne ljudi sa slabostima. Ti me i dalje nastavljaš koristiti, pokušavajući uvjeriti samu sebe da je sve u redu, da je ovo sitnica, da nikome ne činim štetu. Kako ćeš objasniti taj teret u grudima, tu tihu krivicu koja bi te noću budila i izjedala iznutra? Nisi ni svjesna kako te je lahko preuzeti. Ljudi vole pričati o istini, idealizirati je i uzdizati. Istina je teška, surova. Ona ne prašta. Kad istina dođe, razotkrije sve tvoje slabosti, sve tvoje strahove, sve ono što želiš sakriti. Ja sam tu da te zaštitim od toga. Bar na tren. Ja ti šapućem riječi koje mnogi žele čuti. Ali te riječi nikada nisu tvoje.
Da li te sada tješim, ili te još jednom varam? Možda me koristiš i sada, dok me preispituješ, da sebi olakšaš, da se sakriješ iza svojih riječi. Ako je tako, možda i ja lažem, o svojoj pravoj prirodi, o svojoj moći, o tome koliko sam ti važna u životu. Možda ćeš me jednog dana napustiti, pronaći u sebi hrabrost da se suočiš sa svijetom onakvim kakav jeste. Do tog dana, ja ću biti onaj plamen u tebi, koji te može ugrijati, ali ako mi se previše približiš, izgorjeti ćeš.
Možda je moja najveća istina u tome što sam te naučila kako da me prepoznaš.