Od izbora do obrazovanja, i nazad

Nenad Veličković

26.10.2024
IMG 0467
Foto: Omnibus

Od izbora do obrazovanja, i nazad

U avgustu, septembru i oktobru Školegijum je većinu svog prostora posvetio člancima o lokalnim izborima 2024. u Bosni i Hercegovini, u gradovima Brčko, Livno, Trebinje, Prijedor i sarajevskoj opštini Novi Grad. Cilj te kampanje je bio potaći glasače, kandidate i stranke na inventuru obrazovnih politika opštinskih/gradskih vlasti. Šta je dvanaest članaka (s ovim trinaest) otkrilo i šta je postiglo?

Pravilna anomalija

Kampanja Školegijuma počela je ciklusom od pet analiza gradskih/opštinskih budžeta s fokusom na to kako je novac u četiri godine aktuelnog mandatnog perioda korišten za škole i vrtiće. Građu su činili izvještaji o izvršenju budžeta za 2021, 2022. i 2023. godinu, i usvojeni budžeti, s rebalansima, za 2024. godinu, a članci su objavljeni krajem avgusta i početkom septembra. Već iz naslova i međunaslova – Male mogućnosti i nevelike želje; Potrošilo se, ne spomenulo se; Povećanja, sitna radovanja; Planirana nepotrošnja; Izgubljeno u rebalansu; Rezignirana razigranost – može se nazrijeti šta se u toj građi pronašlo.

Prvi ciklus članaka:

Čitanje budžeta, Brčko

Čitanje budžeta, Livno

Čitanje budžeta, Prijedor

Čitanje budžeta, Novi Grad

Čitanje budžeta, Trebinje

Izmirivanje režija

Analiza je pokazala da postoje neke sličnosti u načinu na koji se planira i realizuje finansiranje obrazovanja na lokalnom nivou u kojem su glavne stavke infrastrukturne i inventarne potrebe škola i vrtića, usluge prevoza, stipendiranje učenika i studenata i razna socijalna davanja.

Najprije, opštinske i gradske vlasti planiraju veće iznose od onih koji će zaista biti utrošeni. Pri tome, iznosi se često planiraju odoka, tj. bez realnih pokazatelja potreba i bez alternativnih stavki, za slučaj da se iz opravdanih ili neočekivanih razloga planirane ne utroše. Na obrazovanje se gleda kao na važnu djelatnost, ali se odgovornost za sadržaj i izvedbu uglavnom prebacuje na viši nivo vlasti (osim u Brčko distriktu) koji ima šire i zakonom precizno definisane nadležnosti.

Ali i tamo gdje su nadležnosti lokalne, npr. u Republici Srpskoj, gdje opštine/gradovi upravljaju javnim vrtićima, budžet ostaje neširoke ruke za sve što nisu režije.

Anomalija normalija

Istovremeno se može govoriti o jednom odstupanju, o jednoj vrsti pravilne anomalije u lokalnom budžetiranju obrazovanja: sredstva se intenzivnije i u uvećanim iznosima troše u izbornim godinama, i to na stipendije i besplatne udžbenike, što otvara zanimljivo (i važno!) pitanje tihe prijevremene kampanje kandidata i stranaka na vlasti. Ako je jedan od legitimnih izbornih argumenta vlastodržaca izvještaj o urađenom (realizovanom), ipak bi pumpanje postignuća moralo naći mjesta u izbornom zakonu. Pogotovo bi pod lupom izborne komisije morala biti samohvala populističkim mjerama. (Npr. slikanje (grado)načelnika s prvačićima, par dana uoči početka izborne kampanje, prilikom podjele prigodnih poklona.)

Postojanje pravilne anomalije u lokalnom finansiranju obrazovanja upućuje na još jednu mogućnost – da se na troškovima štedi u neparnim godinama, kako bi se više moglo trošiti u izbornim. Nije isključeno, jer način na koji se o trošenju izvještava u pravilu nije dovoljno transparentan.

Nevidljivost umjesto transparentnosti

Ta se nedovoljnost pokazuje najprije u specijalnom računovodstvenom jeziku kojim se ovi dokumenti pišu i koji je običnim građanima nedovoljno razumljiv. (Ne dovoljno da bi mogli sa sigurnošću brojke prevoditi u tvrdnje.) Netransparentnost se takođe manifestuje u formulacijama koje su neodređene (npr. ostale stavke, ili grupisani izdaci), dok je možda najveći nedostatak transparentnosti nepostojanje obrazloženja. Čak i ako vidimo na šta je novac otišao, ne vidimo zašto, a ne možemo znati ni za šta sve, istovremeno, odlukom vlasti, nije. Što bismo mogli i trebali, kad bi istorijat bio negdje pohranjen i dostupan.

Bez hronologije koja bi sadržavala sve bitne informacije, od ideje do realizacije, teško je ocijeniti koliko je cijela stvar bila uspješna, a gotovo nemoguće, za slučaj da nije, utvrditi kolika je čija odgovornost.

Ovome su uzroka najmanje dva. Prvi je donekle opravdan: budžet je ionako složen, obiman i kompliciran dokument, da ga je praktično nemoguće proširiti takvim informacijama. (Što ne sprečava vlast da ga na internetu linkuje odgovarajućim dokumentima iz kojih se može vidjeti čija pamet, odnosno kakvi razlozi stoje iza ispisanih brojki.) Drugi je strukturni i za njega nema opravdanja: vlast na lokalnom nivou nema mehanizme koji bi bili posvećeni isključivo obrazovanju; osim ad hoc odbora, ili administrativnih odjeljenja, ne postoje stručne osobe koje bi planirale i pratile potrebe i rezultate škola. U budžetu se sredstva za takva vijeća mogu naći, a polje djelovanja bilo bi široko, od koordinacije rada uprave škole, osmišljavanja i finansiranja konkretnih projekata – rad sekcija, opštinske lige znanja, stručna usavršavanja nastavnika – do pokretanja glasila koja bi pratila život i rad u lokalnim vrtićima i školama. U proširenom sastavu ova bi vijeća ohrabrivala aktivizam i volonterstvo đaka kao obavezni nastavni sadržaj; organizovala bi debate i javne tribine na temu obrazovnih politika; sarađivala s lokalnim televizijama i čitanim internet-portalima, radikalno modernizovala školske biblioteke; sarađivala transparentnije sa nevladinim organizacijama i koristila njihove resurse; razvijala i poticala neformalne roditeljske grupe okupljene oko zajedničkih interesa… Spisak se može produžiti.

Zašto toga nema?

Korupcija i reprodukcija

Odgovor je, nažalost, očigledan; obrazovanje uživa povlašten status jer se na simboličkom planu predstavlja kao most prema poželjnoj budućnosti (utemeljenoj na znanju), dok je u realnosti praktičan i efikasan ideološki aparat svake vlasti. Na simboličkom planu potrebno je činiti sve da izgleda kao da se ono modernizuje, unapređuje, razvija, ali ga je za potrebe indoktrinacije nužno konzervirati, tako da osigurava očuvanje tradicionalnih naslijeđenih vrijednosti. Ulaganja koja održavaju sistem, ali ga ne unapređuju, stoga su najkorisnija vlasti; veliku zajednicu potencijalno neugodnih kritičara (nastavnika) pasivizira redovnim primanjima i brojnim sitnim ustupcima, dok ih s druge strane koristi u reprodukciji poželjnih ideoloških matrica.

Ovakva je pragmatična politika moguća jer je javnost ne problematizira; univerzitet, npr., ima sve resurse da javnu raspravu o ciljevima, metodama i učincima obrazovanja podigne na viši nivo.

A i kad bi interes postojao, i kad bi se kreirala efikasna metodologija, opet bi se pojavio problem netransparentnosti: bez svih činjenica skupljenih na jednom mjestu, od inicijalne ideje, preko finansiranja i izvedbe, do očekivanog rezultata, nemoguće je procijeniti valjanost, opravdanost i efikasnost bilo koje političke odluke od većeg opšteg značaja.

Mediji, s druge strane, nemaju kadrove, a ni kapacitet, da takvu raspravu sami pokrenu i neprekidno održavaju.

Važno je početi

Lokalni nivo je upravo stoga (drugi) kraj odakle se može početi: ako novca ima, a on se daje boračkim udruženjima (30 godina nakon rata) ili se ulaže u estradno obilježavanje bezveznačajnih datuma (npr. dan opštine), a ne potiče se i ne nagrađuje rad učitelja, to se može osporiti na više načina, i naposljetku promijeniti. Važno je početi, a upravo su izbori prilika. U atmosferi otvorene i poštene rasprave s jasno definisanim zajedničkim vrijednostima ne bi se moglo desiti da iz iste kase udruženja boraca dobijaju stotine hiljada, a vrtići ništa.

Pet analiza pet lokalnih budžeta moglo je dati sliku o prioritetima vlasti, odnosno o (niskom) stepenu njihove stvarne brige za obrazovanje. Ali nije moglo objasniti razloge. Stoga smo u svakoj od odabranih lokalnih zajednica zamolili saradnice i saradnike da tragom pročitanih i izdvojenih brojki pokušaju saznati kojim se motivima i interesima vlast rukovodi pri planiranju troškova za obrazovanje.

Silom prilika dobročinitelji

Drugi ciklus tekstova (objavljenih krajem septembra i početkom oktobra) potvrdio je pretpostavke izvedene iz analiza budžeta. Najprije očekivano, ali svejedno razočaravajuće: načelnici kandidirani na izborima nisu pokazali interes za priliku koju im je Školegijum dao – da izlože glasačima kako ocjenjuju, ili kako pravdaju, ili kako objašnjavaju način na koji su u prethodne četiri godine trošili budžetska sredstva za obrazovanje. Iako je to umanjilo informativnost članaka iz drugog ciklusa, ovjerilo je zaključke iz prvog: da lokalna vlast nema strategiju razvoja podrške obrazovanju, da nema jasne i javno odbranjive kriterije za raspoređivanje sredstava, a sve to jer obrazovanje ne vidi kao društveni interes, nego kao teret. Pa se sve njihovo bavljenje obrazovanjem svodi na dovijanje kako će medijski kapitalizirati tegljenje tog tereta, predstavljajući ga kao njihovo lično i stranačko dobročinstvo djeci i roditeljima. Zato, između ostalog, češće komuniciraju preko privatnih Facebook profila, nego putem opštinskih stranica ili press-konferencija.

Za utjehu, u dvije od pet sredina službenici iz odjeljenja za obrazovanje komentarisali su nalaze analiza iz prvog ciklusa, uglavnom objašnjavajući neke od navoda nedostajućim informacijama.

Oni su isto tako prepoznali priliku da dajući izjave o budžetu promovišu politike stranaka iz kojih dolaze, ali i da prebace odgovornost na političke protivnike ili druge nivoe vlasti.

Muk u zbornici

Ni među nastavnicima nije se našlo mnogo raspoloženih sagovornika, iako je ovo bila prilika da se njihov glas čuje. Da li ne znaju, ili ih se ne tiče to što opštinski službenici, za razliku od njih, dobijaju prigodne blagdanske poklone i pritom opet, za razliku od njih, rade u klimatiziranim prostorijama? Činjenica da se ni sindikalne organizacije ne oglašavaju tokom izbora, sa primjedbama i zahtjevima, upućuje na mogućnost da su sindikati također poluge vladajućih stranaka.

Čak i ako su u prosvjetnom zanimanju našli svoj mir, nastavnici bi u ime svojih đaka trebali javno učestvovati u izborima, tako što će skretati pažnju na odnos vlasti prema školama i postavljati pitanja o sistemskom zapostavljanju prosvjetnog poziva. Izgleda, nažalost, da konformizam nastavničke struke ide ruku pod ruku sa političkim promašajima u obrazovanju.

Direktori su uglavnom slijedili samozatajnost nastavnika. Zahvaljujući rijetkim izuzecima ipak je njihova uloga jasnije sagledana. Parafrazirajući poznati stih, aplicirajte, budžet ne čekajte, najagilniji među njima su izvanredno opremili škole, visoko podižući ljestvicu uvriježenih standarda. Tim je veća šteta da njihovo iskustvo ne služi i drugima i ne motiviše opštinske službenike na promjenu vlastitog učešća u razvoju obrazovanja.

I ovdje se ponovo vidi šta se i kako gubi nepostojanjem lokalnih obrazovnih vijeća. Bez takvog mjesta razmjene ideja i iskustava, u konstruktivnom kritičkom dijalogu, svaka promjena nabolje može biti samo plod slučaja i sretnih okolnosti.

Sočni detalji

Za razliku od nastavnika i direktora, koji bi im trebali biti primjer u spremnosti da se o obrazovanju javno govori, đaci su bili bolje volje. Najviše zahvaljujući njima slika stvarnog stanja u obrazovanju u lokalnim sredinama obogatila se sočnim detaljima. Tako smo saznali da se od svih raspoloživih kostura u školi jedva može sastaviti jedan čitav, da se sapunima ukrašavaju đački toaleti samo pred dolazak inspekcije, da se zbog prelaska na rad u jednoj smjeni morao povećati broj učionica pregrađivanjem postojećih, koje su onda postale neuslovne...

Tura-jazija

Poređenje različitih promišljanja o istim temama naših sagovornika iz različitih sredina otkrilo je još jednu obeshrabrujuću mogućnost: da akteri koje smatramo kompetentnim za temu javnog školstva, i koji čak imaju spremnosti i kuraži da o obrazovnim politikama govore, formiraju svoje stavove nevezano za relevantne činjenice ništa racionalnije nego što se donose odluke bacanjem novčića. Tako će tamo gdje je nadležnost manja rješenja vidjeti u njenom okrupnjavanju, a tamo gdje je velika u njenom dijeljenju. Jedni će se željeti osamostaliti, drugi potčiniti.

Kako dobiti bitku, a izgubiti rat

Jedan od pet članaka iz drugog ciklusa pretežno se bavio ulogom vijećnika u donošenju i realizaciji budžeta. I tu se potvrdio stečeni utisak da zastupnici nisu ni zainteresovani niti kompetentni za donošenje kvalitetnih odluka u sferi obrazovanja. Svi oni pretpostavljaju, sasvim neutemeljeno, da su prijedlozi koji do njih dolaze stručno pripremljeni i argumentovani.

Vijećnici se angažuju sporadično, i za stvari za koje su lično zainteresirani, što ne znači da su u njih kvalitetnije upućeni. Takav parcijalan angažman im možda donosi ličnu satisfakciju, i možda poneki poen među glasačima, ali dugoročno ne rješava ništa. Naprimjer, preusmjeravanje novca s potreba vrtića na stimulaciju rađanja trećeg, četvrtog ili petog djeteta nepromišljen je i štetan potez, iako možda populistički zvučan.

Drugi ciklus članaka nastajao je i u cijelosti objavljen tokom jednomjesečne izborne kampanje. Zanimalo nas je i hoće li se odgovorni za finansiranje obrazovanja u lokalnim zajednicama osvrnuti na svoj četverogodišnji doprinos toj oblasti, eventualno i na podatke koje je objavio Školegijum.

Ništa. Niko.

Drugi ciklus članaka:

Prijedor

Brčko

Novi Grad

Livno

Trebinje

Palamudrovanje

Medijska kampanja kandidata na stranačkim izborima imala je dvije faze: u prvoj su objavljeni slogani i fotografije stranačkih favorita, u drugoj se učestalo izvještavalo sa predizbornih skupova. Kandidati na vlasti su isticali svoje zasluge, uglavnom infrastrukturne, komunalne, socijalne... Obrazovanje nikome nije bila bitna tema. I pozicija i opozicija uglavnom su izgovarali poznate stvari, opšta mjesta. I kritika vlasti, ako se tu i tamo iz opozicije čula, bila je načelna, uopštena, patetična, u jednoj riječi: palamudrovanje.

Više o medijskoj prezentaciji kandidata:

Prvo poluvrijeme

Drugo poluvrijeme

Rezultati

(Vidi i dodatak na kraju!)

U četiri opštine gdje se su građani birali (grado)načelnike (u Brčkom se prvi čovjek distrikta bira posredno) pobijedili su favoriti – branioci titula lokalnih prvaka: Slobodan Javor (Prijedor), Semir Efendić (Novi Grad), Darko Čondrić (Livno) i Mirko Ćurić (Trebinje). Zasluženo?

Čime se pobjeda na lokalnim izborima zaslužuje, ako glasa manje od polovine upisanih birača, a većinu onih koji glasaju ne zanimaju konkretni učinci vlasti, ako favoriti iza sebe imaju i stranačke mašinerije i na raspolaganju sve opštinske mehanizme i ako umjesto vrijednosnih kriterija izbornom kampanjom i samim glasanjem upravljaju ili sitni lični interesi ili iracionalni kolektivni strahovi?

Upravo se na odnosu vlasti i lokalnih zajednica prema obrazovanju vidi do koje je mjere banalizovan koncept demokratskog odlučivanja i koliko je podložan različitim legalnim zloupotrebama. Svaka srednja škola mogla bi, podržana sredstvima općine (recimo!), organizovati za sve đake završne godine, one koji su upravo dobili ili će uskoro dobiti pravo glasa, radionice praktične demokratije. To što takvih radionica nigdje nema nije slučajnost; sve dok je glasačko tijelo apatično i nezainteresovano, ili zainteresovano ali neuko i neinformisano, izbore će dobijati najbolji među takvima. Krug je zatvoren, kao zid oko proklete avlije: da bismo birali bolje, moramo željeti bolje; da bismo željeli bolje, moramo znati za bolje; da bi smo znali za bolje, moramo imati bolje škole; da bismo imali bolje škole, moramo imati bolju vlast; da bismo imali bolju vlast, moramo glasati za bolje; da bismo glasali za bolje... Šta je, međutim, bolje od ćurića, čondrića, efendića, javora, esenesdeova, hadezeova, esdepeova, nipova, esdeesova...? Takvo se pitanje u zbornicama i učionicama ne postavlja. Ispada sasvim prirodno da mladi ljudi prvi put izlaze na biračka mjesta u svojim školama u kojima ih nikada i niko prije toga nije učio ni naučio kako da biraju. Demokratija je puno više od popunjavanja kvadratića krstićima i stavljanja presavijenih listova u poluprazne prozirne kutije.

I šta sad?

Iii, je li vrijedilo pratiti na ovaj način lokalne izbore, kakva korist od ostvarenih uvida i stečenog znanja? Tri su moguća nastavka, izvediva, ali malo vjerovatna. Prvi je da fokus Školegijuma na odnos lokalnih politika prema javnom školstvu, u kontekstu izbora, potakne sve (u)ključ(e)ne aktere na drugačije promišljanje i planiranje ulaganja u obrazovanje; ponuđeno je dovoljno i razloga i prijedloga. Drugi je da za opšte izbore 2026. više nevladinih organizacija skupa izradi kriterije za praćenje i ocjenu rezultata nadležnih obrazovnih institucija koji bi, osim praćenja budžeta, uključili i analizu pravnog okvira, kao i kvalitet komunikacije institucija s javnošću, putem zvaničnih internet-stranica. Prema tim kriterijima bio bi ocijenjen rad svih 12 ministarstava obrazovanja (plus jedno odjeljenje) i formulisani zahtjevi prema kojima bi se kandidati tokom izbornih kampanja odredili. I treći, sindikati učitelja i nastavnika mogli bi u ovom materijalu pronaći nove ciljeve za borbu, ne samo za svoja prava, nego i za dostojanstvo prosvjetnog poziva.

 

Dodatak: Izbori, u brojevima

TREBINJE

Broj upisanih birača: 31.823. Broj biračkih mjesta: 48. Broj kandidata: 3. Broj važećih listića: 17.482. Broj nevažećih listića 897. Broj glasova pobjednika: (Mirko Ćurić, SNSD) 9.430 (53,94%). Broj glasova drugoplasiranog: (Lazar Radan, Za pravdu i red) 7.876 (45,05%).

NOVI GRAD

Broj upisanih birača; 116.998. Broj biračkih mjesta: 159. Broj kandidata 2. Broj važećih listića: 45.187. Broj nevažećih listića: 2.605. Broj glasova pobjednika: (Semir Efendić, Stranka za BiH) 33.578/74,31%. Broj glasova drugoplasiranog: (Mirza Selimbegović, Koalicija Trojka) 11.609 (25,69%).

LIVNO

(Nepotpuno; na 23. 10. neobrađena 4 glasačka mjesta, ukupno 11,11%)

Broj upisanih birača: 27.568. Broj biračkih mjesta: 36. Broj kandidata 4. Broj važećih listića: 7.619. Broj nevažećih listića: 509. Broj glasova pobjednika: (Darko Čondrić, HDZ) 3.784 (46,67%). Broj glasova drugoplasiranog: (Mate Vukadin, HDZ 1990) 3.062 (40,19%).

PRIJEDOR

Broj upisanih birača; 86.522. Broj biračkih mjesta: 129. Broj kandidata 2. Broj važećih listića: 29.388. Broj nevažećih listića: 3.350. Broj glasova pobjednika: (Slobodan Javor, SNSD) 18.708 (63,66%). Broj glasova drugoplasirane: (Maja Dragojević-Stojić, SDS) 10.229 (36,34%).

BRČKO

(Nepotpuno; na 23. 10. neobrađena 3 glasačka mjesta, ukupno 2,17%)

Broj upisanih birača; 87.122. Broj biračkih mjesta: 138. Broj važećih listića: 37.404. Broj nevažećih listića: 926. Broj glasova po strankama: SDA 5.956 (16,26%); SNSD-SPS 5.688 (15,52); SP-DNS-PUP 3.382 (9,23%); HDZ BiH 3.302 (9,01%); US 3.201 (8,74); PDP 2,251 (6,14%); SBB 2.229 (6,08%); NiP 2.163 (5,90%) i SDP 1.961 (5,35%).

Najnovije

 
Izborna poštapalica
Nenad Veličković
04.10.2024
Svega malo, samo djeca rastu
Istraživački tim Školegijuma
03.10.2024
Inercija ili pozitivna opuštenost
Istraživački tim Školegijuma
01.10.2024
Male mogućnosti i nevelike želje
Istraživački tim Školegijuma
01.10.2024
Kako protiče budžet kroz brčansko školstvo?
Istraživački tim Školegijuma
26.09.2024
Istorijat slučaja uz galeriju fotografija vrtića u izgradnji
Istraživački tim Školegijuma
25.09.2024
Kad bi meni dali kišobran
Istraživački tim Školegijuma
25.09.2024
Polupropusna komunikacija
Istraživački tim Školegijuma
23.09.2024
Potrošilo se, ne spomenulo se
Istraživački tim Školegijuma
05.09.2024
Nevinska transparentnost
Istraživački tim Školegijuma
04.09.2024
Sredstva za školstvo udvostručena
Istraživački tim Školegijuma
01.09.2024
Potpuri školstvu
Istraživački tim Školegijuma
29.08.2024
Planirana nepotrošnja
Istraživački tim Školegijuma
27.08.2024