Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo izradilo je Prednacrt zakona o udžbenicima u Kantonu Sarajevo. Tim povodom razgovarali smo sa Ivicom Vanjom Rorićem, vlasnikom i prokuristom izdavačke kuće Dječija knjiga iz Sarajeva. On se izdavaštvom bavi gotovo 40 godina i Dječija knjiga je prva privatna izdavačka kuća koja je izdavala udžbenike. Prije raspada Jugoslavije i rata u Bosni i Hercegovini Dječija knjiga je izdala četiri, a nakon rata između 150 i 200 udžbenika.
Školegijum: Čini se da je najvažnija novina u Prednacrtu zakona o udžbenicima u Kantonu Sarajevo to što se novoosnovani Institut za preduniverzitetsko obrazovanje imenuje jedinim izdavačem udžbenika. Da li u državama u regionu i u zemljama Evropske unije bilo koji nivo vlasti ima monopol na izdavanje udžbenika?
Rorić: Ako u poslu s udžbenicima nema konkurencije, ako to ne rade svi izdavači koji to žele, neće biti ni kvaliteta. Do kvaliteta se dolazi konkurencijom. To u Evropi znaju i samo rijetkima pada na pamet da naprave monopol. Koliko znam, tako je u Grčkoj, a kod nas u Republici Srpskoj. Eto idemo tragom Srpske, očito ćemo daleko stići. Nevjerovatno je da neko donosi zakon o nekoj djelatnosti i onda se sam bavi tom djelatnošću. To je čista zloupotreba. Tužno je što je baš sarajevsko Ministarstvo obrazovanja razvalilo koncept zajedničkog izdavanja udžbenika na nivou Federacije BiH. Ostala ministarstva koja to nisu htjela sada su ostala na suhom. Zato imamo udžbenike stare 20 godina i neizvjesno je kad će se pojaviti novi. Sad će svi kantoni morati raditi svaki za sebe, a to košta puta sedam, jer je sedam kantona koji su zajedno radili. To je čisto bacanje narodnih para. Ne znam ko radi u Institutu i ne mogu procjenjivati njihove sposobnosti za ovaj vrlo zahtjevan posao, ali činjenica da za tolike godine nije štampan nijedan novi udžbenik sve govori. Mene ovdje boli još nešto – Sarajevo kao glavni grad treba raditi na tome da se ova kukavna država nekako pokrpi, a ne da se rastura. U Sarajevu se Republici Srpskoj prebacuje da rastura državu, što je tačno, ali da li rasturanje obrazovnog sistema u Federaciji doprinosi povezivanju ili rasturanju države? Samo licemjer može tvrditi da se radi o povezivanju. Obrazovanje je temelj svake države i ne valja joj vaditi ciglu po ciglu iz temelja.
Školegijum: U tekstu Zakona istaknuto je da izdavanjem udžbenika/radnih udžbenika, radnih sveski i priručnika za nastavnike Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo ne ostvaruje nikakvu finansijsku dobit, a svi troškovi izdavanja će se finansirati iz budžeta Kantona Sarajevo. Možete li nam objasniti šta sve čine troškovi izdavanja udžbenika i ostalih nastavnih sredstava, ko je do sada snosio troškove i o kojim novčanim iznosima je riječ?
Rorić: Institut i ne treba raditi za dobit, on to ne može jer nije preduzeće, on je organ vlasti, a vlast se ne treba baviti biznisom. U tome je kvaka. Institut će trošiti naše pare, a lako je tuđim novcem udžbenike izdavati. To bi znao svako. Ja kao izdavač uzmem kredit i založim sve što imam, pa ako uspijem – super, ali ako promašim – mogu na ulicu. Tu nema šale. Troškovi pripreme i izdavanja udžbenika su vrlo visoki. Ima i naslova koje izdavač pripremi i mnogo potroši, ali oni ne budu odobreni – to je trošak koji se mora izvući iz udžbenika koji budu prihvaćeni.
Školegijum: Prema Prednacrtu zakona, na javni poziv za izbor najboljih idejnih rješenja za udžbeničke komplete prijavljuju se autori isključivo kao grupe. U svakoj autorskoj grupi moraju biti jedan autor koji se bavi sadržajnim i naučnim aspektom, jedan koji se bavi pedagoško-psihološkim i metodičko-didaktičkim aspektom i jedan koji se bavi likovno-grafičkim aspektom. Da li je to dobro rješenje? Da li su kvalitetnije udžbenike izrađivale grupe autora ili pojedinačni autori?
Rorić: Ako se sastavi dobra ekipa, naravno da može uraditi pravu stvar. Može i pojedinac. Sve zavisi od nečijeg znanja i kreativnosti. Ipak, iz više razloga ne vjerujem da je ovaj koncept dobar. Prvi: u Sarajevu nemamo dovoljno dobrih autora koji će pokriti sve oblasti. Nemamo ni dovoljno stručnih recenzenata. Preozbiljne su to stvari! Drugi: autorima se ne isplati da rade samo za jedan kanton, to je malo. Nije isto uzeti honorar za 3–4.000 primjeraka i 15.000 primjeraka. Doduše, nije isključeno da Ministarstvo pristojno plati autore jer troši tuđe pare, baš ih briga, ali ja u to sumnjam.
Školegijum: Da li, po Vašoj procjeni, Institut za preduniverzitetsko obrazovanje – u kojem su, sudeći prema javnim podacima iz biografija objavljenih na internet-stranici Instituta, zaposleni bivši nastavnici bez ikakvog iskustva u izdavačkoj djelatnosti – ima kapacitet da se bavi ovako složenim poslom?
Rorić: Oni koji znaju taj posao imaju svoje izdavačke kuće i rade za sebe. To su profesionalci. Iza njih su decenije rada u toj oblasti. Ima li takvih osoba u Institutu – ja ne znam i ne mogu suditi, ali ako me pitate vjerujem li u sposobnost Instituta kao institucije da posao uradi kako valja – ne vjerujem. Mislim da će i dalje biti haos i da ćemo na nove udžbenike još dugo čekati.
Školegijum: Kako razumijete propis da za sve predmete istog razreda može biti u upotrebi samo jedan udžbenik/radni udžbenik i jedna radna sveska grupe autora, a s druge strane Ministarstvo otkupljuje autorska prava za tri najbolje rangirana udžbenika?
Rorić: U svim poslovima treba imati mogućnost izbora, pa i kad je riječ o udžbenicima. O tome da bude odobren samo jedan udžbenik mislim sve najgore. Jedan udžbenik je divan prostor za korupciju. Ministarstvo planira izabrati tri najbolja udžbenička kompleta i prijeti da će tužiti prvoplasirane autore ako iz nekog razloga odustanu od ugovorene saradnje. Onda ide drugoplasirani komplet, pa možda trećeplasirani. To je naopako. Zašto da se uvede u upotrebu, recimo, trećeplasirani, ako već postoji prvoplasirani? Suđenje kod nas traje godinama; može li se na udžbenike toliko čekati? A prijetnja sudom neće obradovati autore. To je znak nepovjerenja. Autor je srce izdavačke kuće i s autorom se mora lijepo postupati.
Školegijum: Zakonom se propisuje da se novčane nagrade isplaćuju na račun autora koji se bavi naučnim i sadržajnim aspektom, a da autori iz grupe autora uređuju međusobna prava i obaveze i ne mogu od Instituta potraživati nikakva sporna pojedinačna ili međusobno nerazriješena pitanja. Da li je ovakvo postupanje u skladu sa Zakonom o autorskom djelu?
Rorić: Ova odredba je tragikomična. Ne može nikakav institut određivati koliko vrijedi nečiji autorski rad – cijenu svoga rada određuju autori. I još Institut očekuje da mu autori ustupe svoja prava, što je nevjerovatna ideja. Što se Zakona o autorskim pravima tiče – autor može prodati svoja prava bilo kome, može ih i pokloniti, ali to niko razuman ne čini. Autor treba biti nagrađen za svako novo izdanje svog udžbenika. Ne vidim da će to ovdje biti. Ali neka autori sami odluče.
Školegijum: Da li je ovo prilika da se i autorima čija se autorska djela koriste u udžbenicima isplati neka naknada?
Rorić: Što se tiče plaćanja autorima čija se djela (pjesme, priče, odlomci, preuzete ilustracije, fotografije...) koriste u udžbenicima, to je regulisano Zakonom o autorskim pravima. Autor ne može zabraniti korištenje svojih djela u udžbenicima, ali je izdavač obavezan plaćati za te priloge. To su skromni iznosi, ali je bitno da budu plaćeni. Međutim, teško je izdavaču doći do adresa autora i nasljednika autorskih prava. Ja sam neke godine sastavio spisak takvih djela i poslao Društvu pisaca s molbom da prikupi od autora podatke, ali nikad nisam dobio odgovor, tako da sam platio samo onima koje poznajem i nekima do kojih sam mogao doći.
Školegijum: Da li je deset dana dovoljno za javnu raspravu o Zakonu o udžbenicima Kantona Sarajevo?
Rorić: Naravno da nije. Javna rasprava treba trajati bar šest mjeseci, treba organizovati tribine, debate, razgovore, medijske istupe autora, prosvjetnih radnika, roditelja, pa i ministara... Očito se želi sve zbrziti, da se Zakon kao kukavičje jaje poturi školi, a djeca... koga briga za djecu? Sretan sam što su mi djeca odrasla i ne moraju pohađati osnovnu školu u ovako naopakom sistemu.
