Osmi History Fest (Program 8. History Festa) održaće se ove godine u Sarajevu i Mostaru od 4. do 8. juna. Organizator je isti – Udruženje za modernu historiju, čiji je osnivač i predsjednik prof. Husnija Kamberović.
Glavna tema je Integracije i dezintegracije u jugoistočnoj Evropi 1914–2024, a u okviru nje su zanimljivi paneli: o Sarajevskom atentatu, o Olimpijadi u Sarajevu 1984, o Ustavu iz 1974. i o ubistvu (u miru, u novostvorenoj kraljevini Jugoslaviji!) više stotina muslimana u crnogorskom selu Šahovići 1924. i protjerivanju ostalih.
Osim panelima, učesnici, studenti i gosti History Festa moći će prisustvovati i nizu predavanja: o talijanskoj i njemačkoj okupaciji Grčke tokom Drugog svjetskog rata (Paolo Fonzi), o balkanskim muslimanima u evropskoj historiji (Emily Greble), o počecima izgradnje željeznica u Bosni i Hercegovini (Amira Dan) i o srpskim udžbenicima historije od 1913. do 2021. godine (Dubravka Stojanović).
Ovim povodom zamolili smo profesora Kamberovića za kratak razgovor.
Školegijum: Profesore Kamberoviću, pretpostavljam da biste rado vidjeli i nastavnike istorije iz osnovnih i srednjih škola na Vašem festivalu. Jesu li oni bili česti gosti dosadašnjih History Festova? Jeste li zadovoljni njihovim odzivom? Jesu li oni jedna ciljna grupa HF-a i čemu biste im iz programa posebno preporučili da prisustvuju?
Kamberović: Mi smo otvoren festival, a nastavnici i profesori osnovnih i srednjih škola su svakako jedna, ali ne jedina i ne ključna, od ciljnih grupa. Nažalost, koliko sam mogao primijetiti iz prethodnih izdanja – njih je na festivalu manje nego što bih volio, ali sam primijetio kako su neki đaci sarajevskih gimnazija dolazili na pojedine panele i predavanja. Iako smo i u prethodnim izdanjima diskutirali o temama koje bi mogle pomoći nastavnicima i profesorima u osnovnim i srednjim školama, njih je nedovoljan broj među posjetiteljima, možda zato što još nismo našli pravi kanal komunikacije. Možda je nešto i do stava samih profesora o temama o kojima diskutiramo? Možda je i do školskog sistema u Kantonu Sarajevo? Neki moji studenti, budući nastavnici i profesori, koji imaju malo bolji uvid u to šta se sve predaje u našim školama, nisu baš najzadovoljniji, pa možda i tu ima nekog razloga zašto je malo nastavnika i profesora na History Festu. A možda jednostavno nisu zainteresirani za ovakav način rada? Ipak, ove godine ćemo imati i jedan panel o Sarajevskom atentatu 1914, Olimpijadi 1984, neka predavanja o historiji BiH i Balkana, naučnike iz svijeta, studente iz Hrvatske, Srbije i Njemačke – sve to bi trebalo privući pažnju. Ali, ako nastavnika i profesora bude manje nego što očekujemo – to je znak da i mi moramo nešto dodatno poduzimati u organizacionom i propagandnom smislu.
Školegijum: Među panelima je samo jedna tema naslovom vezana za obrazovanje, predavanje Dubravke Stojanović o udžbenicima istorije. Ko se u Bosni i Hercegovini bavi sličnom temom i s kojim rezultatima?
Kamberović: Vjerujem da će ovo predavanje Dubravke Stojanović privući pažnju. Naime, ona je nedavno objavila sjajnu knjigu pod naslovom Prošlost dolazi, u kojoj je pokazala kakve su se promjene dešavale u srpskim udžbenicima historije od Balkanskih ratova 1913. do 2021. godine. To je jedna fantastična knjiga, koja se nameće i kao model po kojem bi trebalo pokušati analizirati i udžbenike historije u BiH. Vi ste se, kolega Veličkoviću, bavili time, ali, nažalost, mi ovdje nemamo puno historičara koji se na ovakav način bave udžbenicima historije. Ili na način kako to radi Snježana Koren u Hrvatskoj! Nemamo ozbiljne analize i stručne kritike onoga što nam se dešava u udžbeničkoj (ali i općenito u obrazovnoj) politici. Prisjetimo se samo gotovo skandala sa tzv. SAFER učenjem u Sarajevu. A stvari se mogu popraviti samo uz ozbiljnu i stručnu diskusiju. Kod nas ovdje djeluju i neke asocijacije koje se time bave, ali po mom uvidu, to nije dovoljno.
Školegijum: Vaše udruženje u nazivu ima sintagmu moderna istorija. U čemu se ona razlikuje od, pretpostavljam, tradicionalne? Koja od te dvije, ili neka treća, kreira nastavu istorije u Bosni i Hercegovini?
Kamberović: Ranije sam u nekoliko navrata i u raznim prilikama objašnjavao da moderna historija u nazivu našeg udruženja znači upravo to – moderni pristupi u istraživanju historije, a ne samo istraživanje moderne historije. Zato smo, između ostalog, pokrenuli i ovaj festival, kako bismo pokazali da se o povijesti može razgovarati i na drugačiji, moderniji način. Ovo je, zapravo, moderan pristup, promocija tzv. javne povijesti. Neko je već primijetio kako ovo što radimo sa History Festom predstavlja nešto kao rock 'n roll. Mislim da više trebamo raditi sa studentima na tome, jer su oni budući nastavnici i profesori historije. Ali, kao Udruženje mi nemamo neke velike mogućnosti da utičemo na nastavu historije. Veći uticaj imaju oni koji imaju resurse. Znam, recimo, nekoliko fantastičnih studenata, koji su puno obećavali, ali kada završe fakultet i suoče se sa društvenom stvarnošću, načinom zapošljavanja, resursima koje neki drugi imaju (i koji im mogu pružiti neku materijalnu sigurnost), oni su prisiljeni to prihvatiti, a mi dođemo nešto kao neki idealisti, borci za neke ideale, a znamo ko gine za ideale.
Školegijum: Na koji način je Udruženje uključeno u udžbeničku i uopšte obrazovnu politiku u Bosni i Hercegovini? Kako kao istoričar gledate na zakonom definisano poučavanje o genocidu, zločinima i opsadi Sarajeva u ratu 1992–1995? Da li je u tome učestvovalo Vaše udruženje? Postoje li radovi koje biste preporučili javnosti, koji se bave tim konkretnim primjerom – tematiziranjem rata u savremenoj nastavi istorije?
Kamberović: Nas kao Udruženje nikada niko ništa o tome nije konsultirao, ali znam da su neki članovi Udruženja sudjelovali u nekim diskusijama. Možda nas Ministarstvo zaobilazi zato što postoje neka udruženja koja se više bave udžbenicima, a možda nas tretira kao previše kritički nastrojeno udruženje o pitanjima historije? Ali priznajem da bismo i mi trebali biti puno aktivniji u vezi s tim. U vezi s poučavanjem o genocidu i općenito razdoblju od 1992. do 1995, principijelno sam stanovišta da nema zabranjenih tema o kojima ne treba sa učenicima razgovarati, ali te priče treba prilagoditi dječijem uzrastu. To nije nimalo jednostavno, ali postoje primjeri iz susjedstva koji mogu biti neki model, pa čak i negativni primjeri – koje ne treba slijediti. Treba, dakako, pričati i o genocidu, kao i o holokaustu, kao i o drugim zločinima, ali cilj mora biti ne pripremati nove generacije da čine slične zločine u budućnosti, nego da shvate tu tragediju i ne ponavljaju nešto slično. Ali, nastava historije se ne smije svesti samo na priče o zločinima, jer nas to kao društvo neće nigdje odvesti. Nastava historije ne smije pripremati društva za nove konflikte, nego pomoći razvoju kritičkog mišljenja. Međutim, koliko sam mogao uočiti – mi ovdje imamo silnih problema, čak i u Kantonu Sarajevo. Naprimjer, jedna dobra ideja da se djecu uči i o ratu 1992–1995. čini se da kreće u kreiranje mitske slike povijesti. Stvara se jednostrana herojska povijest, bez puno kritičkog pristupa, a to djeci neće puno pomoći da razumiju šta se dešavalo. Prema onome što sam čuo šta se sve djeci predaje kroz razne ekskurzije po Bosanskoj krajini i Srednjoj Bosni, praćeno časovima historije s ciljem građenja kulturnog sjećanja na slavnu prošlost – nisam optimista da nudimo multiperspektivnu sliku prošlosti i da kod djece razvijamo kritičko mišljenje. Naprotiv – nudi se jednostrana perspektiva. U entitetu RS je još gora situacija: tamo je gotovo isključivo jednonacionalna perspektiva. To više nije lako mijenjati iz više razloga: međunarodna zajednica tu više nije aktivna kao što je bila do prije 15-ak godina, a kod nas nedostaje resursa i hrabrosti da se stvari imenuju pravim imenom i počnu mijenjati.
Školegijum: Među najavljenim događajima History Festa je i tema Partizanski spomenici u Sloveniji i BiH. Zašto u Sloveniji? Zato što tamo nisu rušeni, ili…?
Kamberović: Ne, stvar je bila sasvim praktične naravi: aktivan je jedan bilateralni projekt Slovenije i BiH o spomenicima NOB-a, pa smo odlučili o tome diskutirati na ovom festivalu. Iako je naša ideja da pričamo o spomenicima NOB-a u Sarajevu i Ljubljani, ipak smo odlučili o tome razgovarati u Mostaru, zbog niza organizacionih poteškoća s jedne, ali i zbog simbolike i mostarskog Partizanskog groblja s druge strane. Međutim, naš cilj nije razgovarati o spomenicima sa ideološkog stanovišta, nego to nekako promatrati u okviru osnovne teme integracije i dezintegracije. Vjerujem da naš odnos prema antifašističkim spomenicima iz Drugog svjetskog rata jeste dio vrednovanja našeg kulturnog naslijeđa. Na zaboravimo da su brojni spomenici o NOB-u imali veliku umjetničku vrijednost. Nažalost, mnogi su uništeni posljednjih decenija.
Školegijum: Tradicionalno, History Fest događa se, osim u Sarajevu, i u Mostaru. Planirate li uključiti i druge gradove, i od čega to zavisi?
Kamberović: Mi se širimo polako, u skladu sa resursima kojima raspolažemo. Prošle godine smo, osim u Sarajevu, imali neke sadržaje u Jablanici i Konjicu; prije nekoliko godina smo bili i u Mostaru i u Banjoj Luci (ovo sa Banjom Lukom tada nije završilo slavno), ali je naša ideja da se stvarno širimo u druge gradove. Moje je iskustvo da je organizacija ovakvih događaja puno važnija za manje sredine nego za velike. Imali smo čak i pozive iz manjih gradova da nešto organiziramo i tamo, ali postoje određena finansijska ograničenja koja nas limitiraju. U svakom slučaju – mi ne odustajemo od toga da se širimo. Sljedeće godine već razmišljamo da dio događaja imamo u Brčkom, naprimjer. Za razliku od onoga što često čujemo u našem društvu: Dobro je, može biti i gore, naš moto dok pripremamo History Fest je: Dobro je, ali mi možemo još bolje. Vidjet ćemo kako ćemo to realizirati.
