Sa Nusretom Ahmetovićem, nastavnikom tehničkog u sarajevskoj osnovnoj školi Musa Ćazim Ćatić, dogovorio sam susret nakon njegovog posljednjeg časa, ali sam uranio dvadesetak minuta. Vrata su bila otvorena, pa sam slušao nekakvo struganje, hodanje, i njegov glas koji daje upute, pohvaljuje, kritikuje... Kad je zazvonilo, ušao sam u kabinet i zatekao đake koji umjesto da užurbano izlaze vani stoje okupljeni oko njegovog stola i nešto raspravljaju. Moj ih je ulazak prekinuo, ali ni tada nisu izjurili na hodnik, nego su uredno vratili alate i počistili stolove za kojima su radili.
Razlog mog dolaska bio je fotografisanje (amatersko, ispostaviće se), ali ta je stvar morala sačekati sat vremena, jer je Nusret želio da mi pokaže čim sve u kabinetu raspolaže. Prvo mi je pokazao američki plakar veličine cijelog zida učionice, koji je s kolegama Zlatkom Starčevićem i Minelom Handžić iz aktiva u školi napravio za nastavna sredstva i materijale. Jedan pretinac sadrži klizne ploče, na kojima, kad se izvuku, stoje alati – kliješta, odvijači... Prije sam ih na kraju svakog časa morao brojati, sad odmah vidim ako je neko zaboravio vratiti ili je ostavio na drugo mjesto.
Iz plakara je u tih sat vremena izvadio četiri robota i dva tableta kojima se upravlja, pločice na kojima djeca uče lemljenje. U Sarajevu jedna košta osam maraka, a ja to nabavljam iz Banjaluke, kupujem na kilogram taj pertinaks – ostatak od projekata Elektronik centra, onda djeca to režu, dođe sve skupa nekoliko feninga. Uče rezati, lemiti, bušiti...
Otkrivanje tajni plakara prekidao je svaki čas odlazak na drugu stranu učionice gdje su laptop i 3D štampač. Da bi mi objasnio šta je bimetalna traka koju prave na nastavi, a koja se koristi kao automatski prekidač da isključi uređaj i zaštiti ga od pregrijavanja (npr. peglu da se ne pregrije i zapali košulju) uključio je projektor i sa svoje internet-stranice za nastavu pustio konkretnu nastavnu jedinicu. Ove s YouTubea su dobre, ali me nerviraju reklame, snimiću ja svoja videoobjašnjenja. Ovo sam napravio kad je bila online nastava, da vide djeca šta koja riječ iz nastavnog plana i programa znači.
Htio je izvaditi ispod jednog stola po polovini prerezan motor golfa dvojke. To mi je jaran Davor Vuleta izrezao, da djeca vide kako radi motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. Onda je uzeo ljestve, pa sa gornje police plakara izvadio trup modela aviona, sačuvan od prije rata rad kolege Matije Lapende – nastavnika ove škole, sa SUS motorićem na kerozin, koji je startao okretanjem elise kažiprstom i srednjim prstom. Morali su se prsti zamotati u nešto, hoće elisa posjeći i prste polomiti... Kad je rusa vratio na policu, skinuo je s nje kutiju, ručni rad, i neočekivano nježno je spustio na jedan od stolova. Otvorio je kao da otvara škrinju s blagom i iz nje izvadio dijelove modela sobnog aviona, teškog svega sedam grama.
To je napravio Vjenčeslav Kukić – naš Braco, i poklonio mi... Nije samo Braco prenosio svoje znanje nama nastavnicima tehničke kulture, tu je i Bruno Bradarić, zadužen za robotiku, zatim radioamateri od kojih izdvajam Seada Čelju, a ništa od toga ne bi bilo da Ešref Korjenić nije sve to organizovao sa svojim saradicima i saradnicama Melikom Zejnilagić, Selimom Berisalićem, Nijazom Brajlovićem, Nadom Rozić, Alicom Kosović i ostalim aktivistima Narodne tehnike.
I tako: na jednoj strani sačuvana tabla sa opštinskog takmičenja (Nema ih više. To smo mi sami sebi učinili. Nekad su ta takmičenja bile smotre, dva dana si imao da gledaš šta su djeca napravila. Naš savjetnik Nijaz Brajlović je to vodio za Kanton Sarajevo ispred PPZ-a i ...), na drugoj modeli aviona, elektroničke sprave, nareznice, turpije, štafle, lemilice, šperploče...
Nažalost, ovaj kabinet je prije izuzetak nego pravilo. Nastavnici često nisu zainteresovani za opremanje kabineta, jer je teže raditi u laboratoriji, kabinetu i radionici nego u učionici.
U radionici učenici rade, pa to onda treba nadgledati, održavati, kontrolisati, davati upute... Mogućnost povreda je veća, pa je veća i odgovornost.
Ahmetović: Evo, samo da operem ruke. Ne možeš raditi, a da se ne uprljaš. Ovo su danas turpijali. Prvo su trebali da šipku izrežu na dva jednaka dijela, onda da sa nje skinu koroziju. Idući čas narežemo navoj, i kad vide kako matica ide na navoj, niko sretniji od njih. I onda kažu: djeci škola dosadna. Normalno da je dosadna kad samo čitaju. Na svim predmetima sjedi i slušaj. Nastavniku je lakše da priča, diktira, pokaže YouTube, otvori udžbenik... Sjede četiri, pet sati u školi, slušaju, onda kući sjede, uče, čitaju... Dosadno, brate.
Školegijum: Pokazali ste mi kutiju sa utikačima, utičnicama, razvodnim kutijama, sijaličnim grlima. Đaci kod vas uče da sve to povežu i naprave strujni krug...
Ahmetović: Da, to su jednostavna strujna kola, utikač – prekidač – sijalično grlo, a nekad se desi da mangupi namjerno ostave licnu, naprave kratki spoj, znaju da neću primijetiti; onda kolegica na informatici poludi jer je njen kabinet na istim osiguračima, isključe se računari, propadne joj dio časa – sreća je da provjeru strujnih kola uvijek radim pred kraj časa J.
Školegijum: Mislite li da škola kakva je danas hendikepira djecu? Da se uči previše apstrakcija, a da se praktična i korisna znanja zanemaruju?
Ahmetović: Da, djeca sve rjeđe rade praktične radove, a rijetko izvode eksperimente, jednostavne vježbe i radne operacije. Za sve navedeno treba više vremena za pripremu, treba pripremiti potreban pribor, materijal, opremu, treba i više novca, kojeg, kako kažu računovođe i direktori, nema ili ga ima vrlo malo za ovakve stvari. Lakše je uzeti kredu i pisati, diktirati ili jednostavno jednim klikom pokrenuti prezentaciju, animaciju ili video sa YouTubea i pustiti ih da gledaju.
Školegijum: Hoće li novi tek usvojeni standardi i normativi promijeniti to?
Ahmetović: Standardi ne mogu promijeniti ništa, to je dokument koji je svojim sadržajem u koliziji sa samim sobom, a odnosi mu nisu dobri ni sa Nastavim planom, zakonima, ugovorima, pravilima... Prijedlogom standarda se ne osigurava ista polazna osnova, ne osiguravaju se isti uvjeti za odgojno-obrazovni rad i ne određuju se minimalni i optimalni prostorni i drugi opći materijalno-tehnički uvjeti neophodni za obavljanje nastavnog rada na nivou škole, a da ne govorim o nivou općine i kantona. Standardi su postojali i prije, ali nije mi poznato da je neko zatvorio neku osnovnu školu zato što ne ispunjava uvjete koji su predviđeni njima. Bitno je da škola, jedna ili više njih, ima jedan krov, nekoliko učionica, par toaleta, zbornicu i obavezno kancelariju za direktora ili direktore (ako ih je više pod istim krovom). Sve ostalo nije potrebno da bi škola bila registrovana. Od 1996. godine govore da će biti bolje, ali ništa od toga, krovovi stoje, škole i direktori se množe, a đaka sve manje. Standardi predstavljaju cilj koji vlast želi ostvariti kad je u pitanju oblast odgoja i obrazovanja, ali utvrđivanje i prezentiranje javnosti stvarnog stanja u toj oblasti u potpunosti bi demaskiralo tu vlast i njene saradnike koji su instalirani u odgojno-obrazovnim ustanovama. Prezentiranje stvarnog stanja javnosti je nešto što bi omogućilo školama da se međusobno uporede i to poređenje bi pokrenulo lavinu konstruktivnih, a za neke i neprijatnih pitanja.
Školegijum: Vi pretpostavljate da vlast poznaje stvarno stanje?
Ahmetović: Da, oni imaju cjelovit uvid, ali ili ne razumiju to što vide, ili ne znaju šta da urade, jer uvijek izaberu pogrešan put. Evo vam nekoliko primjera. U tekstu ovih standarda oko kojih se sad nadigla dževa stoji, u Uvodu (strana 3): Promjena se ogleda u individualiziranoj nastavi sa manjim brojem učenika u odjeljenju/grupi... Međutim, realno je za tehničko i informatiku obrnuto – broj učenika se povećava. Zašto je tako, i zašto to ne piše u standardima? Ili, drugi primjer: Standardima se svim učenicima i nastavnicima osigurava ista polazna osnova za stvaralački razvoj i razvoj sposobnosti učenika što sa drugim relevantnim aktima služi kao osnov za utvrđivanje ekonomske cijene odgojno-obrazovnog rada. I ovo je napisano u Uvodu (strana 3), i ni to nije tačno. Kako možemo govoriti o istoj polaznoj osnovi ako će učenici iste škole, istog razreda, ali iz različitih odjeljenja, imati različite uvjete. Jer, ne da se može desiti, već će se sigurno desiti da jedno odjeljenje ne dijelimo na grupe na, recimo, tehničkom, a drugo odjeljenje iz iste škole dijelimo. Oni koji su podijeljeni na grupe imaju blok-čas, a oni koji nisu nemaju blok-čas. Oni koji imaju blok-čas rade praktične radove i vježbe, a oni koji nemaju blok-čas ne rade praktične radove i vježbe ili ih rade, ali u smanjenom obimu. Potreban alat obezbijeđen je svim učenicima grupe, ali u odjeljenju gdje nema podjele neki neće imati alat (ako ga škola uopšte ima), jer je tako napisano u standardima. Gdje je napisano i na kojoj stranici? Pitajte moje kolege iz većine u školi, ali i iz većine u kantonalnom Aktivu nastavnika tehničke kulture, ako su uopšte pročitali standarde. Treći primjer: U standardima piše, između ostalog, da za nastavu tehničke kulture treba obezbijediti kabinet, pretkabinet i ostavu, a sve te prostorije opremiti sa 91 komadom namještaja (ormari, plakari, vitrine, stolovi, radni stolovi, stolice...), 1417 alatki (32 igle, 48 čekića, 32 makaze...), 113 mašina i aparata (od aparata za varenje, bušilice, brusilice, mašine za šivenje, stiroterma, pa sve do robotskih ruku). Siguran sam da sve škole nemaju prostorne kapacitete za dodjelu ovih prostorija, ako uopšte i imaju kabinete. Standardi su, barem iz perspektive nastavnika tehničkog, nerealni.
Školegijum: Je li to razlog za uzbunu u Sindikatu?
Ahmetović: Sindikat čine njegovi članovi, a ja nisam jedan od njih. E, ti članovi su imali priliku kao i ja da se uključe u javnu raspravu, plus, mogli su primjedbe slati na adresu Sindikata. Sindikat, kao i do sada, navodno štiti dostojanstvo prosvjetnih radnika, a u stvarnosti dodatno urušava ovo malo preostalog dostojanstva. Sindikat populistički štiti interese većine i navodno reaguje, a realno je saučesnik u prikrivanju nerada većine članova. Sindikat je saučesnik u zaštiti stečenih prava većine. Stečena prava većine su armirana na strani 59/126 novih standarda u tabeli pod rednim brojem 1. Tu nikome nije problem što norma učitelja nije transparentno predstavljena. Da jeste, moglo bi se lakše izračunati da je ta norma 14,165 časova sedmično. Nastavnici bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti imaju normu 17 časova, matematike, fizike, hemije i stranog jezika 18, biologije, prirode i informatike 19, a svi ostali 20 časova. To su ta stečena prava, a ona su u tabeli na 61. strani dodatno zamaskirana. Tu je predstavljeno da svi imaju 30 časova redovne nastave, neko s više, neko s manje nekakvih poslića koji su navedeni u zagradi.
A evo zašto ja mislim da Sindikat prosvjetara štiti ta stečena i dobro zamaskirana prava nastavnika razredne nastave. Zato što tako ima podršku većine članova Sindikata i nastavničkog vijeća (razredna nastava) i zato što ima podršku Nihade Čolić, koja je pomoćnica ministrice, a bila je i možda je i sada predsjednica Udruženja učitelja KS. Njena je karijera impresivna, i ona je stvarno učinila puno toga za učitelje, borila se za njih kao što niko drugi nije ni za jednu drugu grupu iz zbornice. Samo što je u toj borbi upropastila prvih pet godina školovanja djece.
Školegijum: Priznajem da ne znam koliki je njen stvarni uticaj sada, samo pamtim kuloarske priče da je Institut za preduniverzitetsko obrazovanje osnovan kako ona ne bi bila direktorica PPZ-a.
Ahmetović: Ne znači da neće biti. PPZ i dalje figurira u važećem zakonu. Tamo piše da će se njegov status urediti posebnim zakonom. Sad, pošto su naprimali tehnološkog viška u Institut, možda sad naprave zavod u kojem bi radili najbolji iz svojih oblasti.
Školegijum: Sviđa mi se vaša ironija, ali još draža mi je vaša aritmetika, način na koji ste već dva puta za Školegijum računski dokazivali gluposti u našem obrazovanju. Predlažem da završimo ovaj razgovor najavom Vaše kolumne Kvaritmetika, u kojoj ćete za Školegijum nastaviti sa originalnom, argumentovanom i dobro adresiranom kritikom.
