Aida Šarac Berbić kao muzejska pedagoginja, sa zvanjem historičarke umjetnosti nastavničkog smjera, već jedanaestu godinu razvija i vodi obrazovne aktivnosti u Galeriji umjetnosti Bosne i Hercegovine. Diplomirala je s temom Muzejska teorija i praksa, dokazavši da muzej posredstvom dodatnih obrazovnih aktivnosti može osnažiti svoju poziciju i ulogu u društvu. U razgovoru objašnjava da muzejski pedagog, osim što treba biti stručan za kolekciju ustanove za koju radi, mora poznavati i teorije znanja, učenja i podučavanja, imati visoko razvijene komunikacijske vještine i razvijen senzibilitet za promjenjive potrebe društva.
U onom sistemu, podsjeća nas, skoro svi muzeji su na nivou države imali pedagoške odjele koji su 80-ih godina dosegli vrhunac svog razvoja. Dio tadašnjeg zvaničnog nastavnog plana i programa osnovnih škola bile su i obavezne posjete državnim muzejima, prije svih Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine i tadašnjem Muzeju revolucije, danas Historijskom, dijelom i s nakanom indoktrinacije o vrijednosti jugoslavenskog socijalizma.
Sa okončanjem rata u BiH to se promijenilo, smatra naša sagovornica, iz dva razloga: prvi je promjena ideološke paradigme, u kojoj zatečene i naslijeđene socijalističke kolekcije ne mogu dobro služiti novim ciljevima nacionalističke indoktrinacije, a drugi sporo prilagođavanje samih institucija potrebama nove publike, s izuzetkom Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, koji je svijetli primjer društvene angažiranosti muzeja kod nas. Uglavnom, ono što se u praksi sa publikom u bh. muzejima danas sprovodi daleko je od sistematičnosti i metodološke zasnovanosti kojima se služe muzeji širom svijeta.
Povod za razgovor sa Aidom Šarac Berbić je nedavno završena izložba stvaralaštva Bogdana Bogdanovića pod nazivom Večito, u okviru koje su održane i radionice sa djecom predškolskog i školskog uzrasta.
Odziv 50%
Školegijum: Koliko ste škola pozvali na radionice, kojim kanalom komunikacije? Šta je u pozivu pisalo; koliko ste odgovora primili?
Aida Šarac Berbić: Zvanični dopisi posredstvom muzeja u Mostaru, Travniku, Bihaću i Sarajevu poslani su na e-mail adrese 37 osnovnih i srednjih škola.
Sadržaj dopisa činili su osnovni podaci o izložbi i opis aktivnosti u kojima će đaci uzeti učešće: vođenje kroz izložbu uz diskusiju prilagođenu uzrastu i prateći kreativno-manuelni rad s ciljem povećanja svijesti učesnika o važnosti kulturno-historijske i umjetničke baštine.
Od ukupnog broja kontaktiranih škola, odazvalo se njih devetnaest, i to osam iz Mostara (iz istočnog dijela), četiri iz Bihaća, tri iz Travnika i četiri škole iz Sarajeva. U Travniku i Bihaću imali smo dobar odziv državnih, ali i privatnih vrtića. U Sarajevu se Javna ustanova Djeca Sarajeva oglušila na dopis koji smo poslali.
Na osnovu dosadašnje saradnje sa pojedinim profesorima, studenti sljedećih fakulteta imali su priliku vidjeti izložbu Večito i učestvovati u pratećim aktivnostima: Odsjek za tekstilni dizajn Tehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću, Akademija scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, Odsjek komunikologije Fakulteta političkih nauka (UNSA), Pedagoška akademija (UNSA) i Odsjek za pedagogiju Filozofskog fakulteta (UNSA).
Školegijum: Kako to objašnjavate? Nalazite li opravdanje za škole koje su se oglušile?
Aida Šarac Berbić: Izložba Večito tematizira spomeničko naslijeđe prošlog sistema, koje vladajući politički sistemi država oformljenih nakon raspada Jugoslavije nerijetko izvrgavaju naručenim vandalskim napadima kako bi zatrli našu zajedničku prošlost. Zbog ove činjenice bili smo spremni na manjak volje za saradnjom. U svakom od gradova zatekla nas je specifična situacija.
U Mostaru, npr., kako bismo izveli dodatne aktivnosti sa učenicima, bilo je potrebno da od Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona dobijemo dozvolu. Uredno smo je dobili. Ipak, dozvola Ministarstva djeci koja pohađaju škole u zapadnom dijelu Mostara nije otvorila vrata izložbe, jer nacionalna podijeljenost koja vlada u ovom gradu duboko utiče na školski sistem, kulturni život, pa čak i noćni život omladine. Svima nam je poznato da se ova nacionalna netrpeljivost više puta slomila upravo na Partizanskom spomen-groblju, remek-djelu Bogdanovićeve spomeničke ostavštine. Teško je bilo svjedočiti strahu nastavnika, učitelja, pa čak i roditelja djece učesnika, koji očekuju zalutalu flašu u glavu ako djecu odvedu da vide i dožive spomenik.
U Travniku se izložba održavala pred kraj školske godine, pa je to još više otežalo organizaciju školskih posjeta. Kontaktirane škole iz Novog Travnika nisu se odazvale, vjerovatno iz istog razloga kao i u zapadnom Mostaru. U ovom gradu nam se pružila prilika da djecu iz manjih gradova, kao što su Kakanj, Bužim i Kalesija, koja su u to vrijeme bila na ekskurziji u Travniku, upoznamo sa spomeničkim naslijeđem NOB-a posredstvom Nekropole žrtvama fašizma Smrike kod Novog Travnika. U ovom gradu smo učesnike aktivnosti nadomjestili i saradnjom sa sportskim klubovima i Centrom za edukaciju mladih.
U Sarajevu je opet bila skroz druga priča. Od ukupno 15 škola kojima je poslan dopis ispred muzejske institucije Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, niti jedna se nije zvanično odazvala pozivu. Sve aktivnosti koje su izvedene sa sarajevskim osnovcima, srednjoškolcima i studentima zasnovane su na kontinuiranoj saradnji koju imam sa pojedinim nastavnicima, učiteljima i profesorima koji posjeduju želju i volju izvesti učenike/studente van učionice i koji su svjesni obrazovnih resursa muzeja.
Nema opravdanja za oglušenja
Aida Šarac Berbić: Nezainteresiranost, manjak volje za implementacijom vanškolskih aktivnosti u kulturnim institucijama poput muzeja, opšte je stanje u školama u Sarajevu, ali i ostatku Bosne i Hercegovine. Ipak, najveći problem nekorištenja muzeja kao obrazovnog resursa škole leži u nepostojanju sistemske uvezanosti ove dvije institucije. Još u vrijeme Prosvjetno-pedagoškog zavoda dva puta je od nas odlazio dopis sa zahtjevom da učenici osnovnih škola sa područja Kantona Sarajevo barem jednom godišnje posjete izložbe u našem muzeju. Oba puta smo dobili odbijenicu.
Njima valjda ne trebaju djeca koja će odrastajući uz muzej shvatiti da su i Đoko Mazalić i Rizah Štetić i Daniel Kabiljo i Gabrijel Jurkić bosanskohercegovački slikari.
Da završim; ne mogu naći opravdanje za škole koje su se oglušile na dopis.
U kolikoj god da su mjeri školski sistemi podanici političkih i nacionalnih režima u Bosni i Hercegovini, znam da svaki direktor može donijeti odluku da li će razred djece poslati na vannastavnu aktivnost u muzej. Znam to pouzdano, jer sam u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine imala priliku ugostiti i škole i iz Republike Srpske na naš poziv. Do tada sam mislila da neće biti moguće jednu školu iz drugog entiteta dovesti u muzej umjetnosti sa državnim sufiksom, ali moguće je ako postoji volja i želja direktora.
Školegijum: Gdje vidite prostor i potrebu da se formalno obrazovanje dopunjava neformalnim?
Aida Šarac Berbić: Muzejski eksponati su predmeti višestrukih kategorija vrijednosti. Informacije koje stručnjaci što rade u muzejima putem istraživanja kreiraju o njima temelj su naučnih tvrdnji u oblastima biologije, historije, tehničkih i mnogih drugih nauka. Prisustvom originalnih eksponata u muzeju, uz interpretacije o njima, muzej uvijek podučava, čak i kada nema tu intenciju. Tako da učenje u muzeju možemo okarakterisati kao neformalno cjeloživotno, koje se zasniva na diskusiji o eksponatima kao osnovnim didaktičkim materijalima. Kada bi školski sistem prepoznao kolekciju i muzejsko okruženje kao uporište za učenje zasnovano na iskustvu, uspostavila bi se prirodna veza između škole i muzeja, koja bi donijela višestruku dobrobit za obje strane. Učenici bi imali priliku iskustveno doživjeti historijske, arheološke ili prirodoslovne artefakte o kojima uče kroz proces formalnog obrazovanja putem udžbenika i predavanja, a muzeji bi potvrdili javnosti svoj društveni i obrazovni značaj.
Muzej pruža prostor i za međupredmetno učenje, kao i transfer znanja na druge predmetne oblasti, pa tako ne bi bilo teško utvrditi ni obrazovnu svrhu kolekcije muzeja umjetnosti, a da se ne tiče isključivo predmeta likovna kultura. Prirodnu vezu između muzeja i škola uočavali su i naglašavali reformatori obrazovnih sistema u SAD-u s kraja 19. stoljeća i ona se u državama Zapadnog svijeta dosta dobro njeguje. Međutim, uspostavljanje ovakve veze u Bosni i Hercegovini značilo bi ugrožavanje izgradnje nacionalnih identiteta kod djece, na čemu se kroz zvanične obrazovne i druge sisteme ovdje radi već trideset godina.
Kao što sam navela, muzej u kojem radim nema uspostavljenu zvaničnu saradnju sa obrazovnim vlastima na nivou kantona, Federacije, a pogotovo ne na nivou države. Naši pokušaji da se sistemski uvežemo sa školama u KS-u u dva navrata su propali. Sva saradnja koju imamo sa školama provodi se isključivo na osnovu lične spremnosti nastavnika da dovedu djecu u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine.
Učionica bez pritiska
Školegijum: Kako zamišljate idealnu saradnju sa školama?
Aida Šarac Berbić: Kao vid izvedbe predmetne nastavne u muzejskom okruženju i kao vid nadopune redovnom formalnom obrazovanju. Tokom ovih posjeta nastavnici predmetnih oblasti bi, u saradnji sa kustosima i pedagozima iz muzeja, realizovali časove historije, biologije, književnosti ili demokratije za učenike na osnovu muzejskih eksponata i informacija koje posjeduju o njima. Okruženje muzeja, transformisano u alternativnu učionicu, pružilo bi đacima ozračje bez pritiska, koje bi otvorilo prostor za diskusiju o nastavnim jedinicama na osnovu eksponata.
Školegijum: Jedna od tema vaših radionica bila je i kolektivno sjećanje. Kojeg kolektiva, koje sjećanje?
Aida Šarac Berbić: Da, jedna od tema na kojima su se zasnivale diskusije sa starijim učesnicima aktivnosti bilo je i kolektivno sjećanje, tačnije načini na koje se izgrađivalo kolektivno sjećanje u drugoj polovini 20. stoljeća kod naroda koji su činili tadašnju Jugoslaviju. Svaki ideološki sistem teži usaditi kolektivno sjećanje selektivnim usvajanjem prošlosti iz perspektive sadašnjosti, utjelovljujući tu prošlost u prostoru davanjem naziva ulicama, otvaranjem muzeja i izgradnjom spomenika. U ovom kontekstu, sa srednjoškolcima se razgovaralo o nastojanjima komunističkog totalitarnog sistema da, kroz izgradnju spomenika posvećenih stradanjima partizana i civila tokom NOB-a, usadi kolektivno sjećanje ljudima na podnesenu žrtvu zbog koje oni uživaju slobodu danas. Sjećanje na žrtve se njegovalo komemorativnim aktivnostima na bitne datume, ali i aktivnostima drugog tipa koje su se odvijale na samom spomeniku. Efekat kreiranja kolektivnog sjećanja je dodatno pojačavan uključivanjem tadašnje omladine u samu izgradnju spomenika putem radnih akcija, pa je memorija stvarana i putem osjećaja društvenog doprinosa i zajedništva.
Od patriotizma do viktimizacije
Školegijum: Šta mislite o programu kulture sjećanja Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo?
Aida Šarac Berbić: Jedina razlika između izgradnje kolektivnog sjećanja u periodu bivše Jugoslavije i trenutnih intencija Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo putem programa Kultura sjećanja je u historijskom periodu na koji se želi održati sjećanje. Događaji iz historije Bosne i Hercegovine, o kojima se želi usaditi i očuvati sjećanje putem ovog programa kod djece, odabrani su selektivno: mjesta stradanja u posljednjem ratu, šehidska mezarja, muzeji posvećeni vojnim korpusima i spomen-sobe ratnim herojima. Istina, program navodi i posjete Franjevačkom samostanu u Fojnici i pokojem spomeniku iz Drugog svjetskog rata, ali većina odabranih lokacija odnosi se na posljednji rat u BiH. Čak se i aktivnosti, koje za odgojno-obrazovne ciljeve imaju usvajanje znanja o geografiji, prirodi i društvu i povećanje svijesti o ekologiji, koriste kao prilika da se posjete spomen-obilježja stradalima u posljednjem ratu. Selektivni odabir spomen-obilježja posvećenih stradalim bošnjačkim vojnicima i civilima u posljednjem ratu doprinijet će prenosu modela viktimizacije i na nove generacije, iako vidimo da nam u posljednjih 30 godina nije donio nikakav napredak. Mislim da su Ministarstvo i ostale instance, koje su program Kultura sjećanja uvele kao obavezan dio NPP-a osnovnog i srednjeg obrazovanja sa školskom 2023/24, sračunato čekale da ovakve sadržaje uvedu u škole 30 godina nakon završetka rata. Naime, za izgradnju kolektivnog sjećanja potrebna je vremenska distanca, kada predmet sjećanja postaje podložan mitologizaciji. Istovremeno, u paralelnom univerzumu zvanom Republika Srpska, prema NPP-u predmeta historija za IX razrede, u okviru nastavnih jedinica koje obrađuju temu Republika Srpska i odbrambeno-otadžbinski rat nisu predviđena predavanja o zločinima koje je počinila Vojska Republike Srpske.
Ovim programom nisu uključene posjete muzejima u Bosni i Hercegovini, od kojih neki imaju skoro stoljetnu tradiciju. O stećku bi djeca lakše učila u botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja BiH, ali ovim programom je predviđeno da se to realizuje u učionici uz pomoć fotografskih reprodukcija. Bogatstvo religija na ovim prostorima srednjoškolcima se kroz modul nazvan Naša duhovnost predstavlja isključivo iz perspektive islamske tradicije i umjetnosti posjetom izložbi Pod nebom vedre vjere. Đacima se trebalo dati više perspektiva iz kojih će sagledati tu našu duhovnost, pa su pored ove izložbe mogli posjetiti i zbirku ikona u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu i Muzej Jevreja.
Intencija ovog programa, u kojem je to na više mjesta jasno i naznačeno, jeste jačanje patriotizma. Patriotizam je opasan instrument nacionalnih ideologija jer odgaja generacije koje će u potrebnom momentu u budućnosti biti voljne položiti život za tu istu ideologiju.
Sve u svemu, mislim da su djeca u porodičnom i društvenom okruženju, kroz sadržaje na društvenim mrežama, na televiziji i kroz školski sistem, toliko prezasićena ratnom tematikom. To sam kod djece osnovnoškolskog uzrasta primijetila i prije 2022. godine. Da li je moguće da toliko trujemo svoju djecu razlikama, mržnjom i sjećanjima na posljednji rat, da ona u apstraktnim slikama sa intenzivnom crvenom bojom redovno prepoznaju rat?
Multiperspektivnost vs. indoktriniranje
Školegijum: Sadržaj izložbe odnosio se većim dijelom na spomenike B. Bogdanovića, i uglavnom na partizanske, i jugoslavenske. Šta ste željeli da na vašim radionicama djeca o tome čuju, saznaju i nauče?
Aida Šarac Berbić: Tema izložbe Večito su spomenici, a sadržaj videosnimak i paneli sa fotografskim reprodukcijama 20 memorijala B. Bogdanovića na teritoriji bivše Jugoslavije, snimljenih iz zraka i sa razine tla. Uspostavljanjem interakcije sa vizualima, posredstvom razgovora prilagođenog uzrastu i kognitivnim sposobnostima, kod djece smo željeli probuditi spoznaju o važnosti i vrijednosti spomenika uopšte, kao dijela kulturno-historijske i umjetničke baštine koja pripada i njima. Najmlađe učesnike i mlade s teškoćama u razvoju uključili smo u taktilne vježbe na primjerima stećaka kako bismo im konkretizirali pojam spomenika. Na temu ličnog doprinosa očuvanju baštine razgovarali smo sa djecom vrtićkog uzrasta, pokazujući im zapušten i vandaliziran kompleks u Mostaru, Garavice išarane grafitima i brdo Smrike izbrazdano točkovima traktora. Djeci starijeg školskog uzrasta, nadograđujući se na postojeće znanje o simbolu koje su stekli u okviru predmeta književnost, proširili smo na simbol kao vizuelni znak, te smo zajednički tumačili Bogdanovićev govor kroz kamen. Zajedno smo zaključivali da vrijednost Bogdanovićevog izraza leži u simbolima univerzalnih značenja, ali i formama koji proizilaze iz autorovog sistematičnog istraživanja historije, običaja i mitologije užeg područja na kojem gradi spomenik. Sa srednjoškolskim uzrastom, kroz historijski kontekst nastanka ovih spomenika, razgovarali smo na temu izgradnje kolektivnog sjećanja. Razlika u odnosu na spomenike koji su građeni u kasnijim periodima podvučena je kroz socijalnu vrijednost Bogdanovićevih memorijala, koju su im ljudi iz lokalne zajednice dodjeljivali udišući im život provođenjem slobodnog vremena na spomeniku. Sa studentima smo se kritički osvrnuli na vandalske napade na Partizansko spomen-groblje u Mostaru i zajednički kroz razgovor tražili njihove uzroke. Bogdanovićevo moralno opredjeljenje da '93. godine, protiveći se Miloševićevoj politici, istupi iz SANU-a i do kraja života (2010) vrijeme provede u egzilu u Beču, studentima je predstavljeno kao otpor čovjeka velike snage, kulture, obrazovanja i univerzalnih pogleda na svijet režimu koji je proizveo ratno ludilo.
Školegijum: Da li su studenti imali primjedbi na Vaš nostalgični pristup socijalizmu? Drugim riječima, zašto mislite da Vaše radionice nisu imale iste indoktrinacijske metode kao i mainstream nastava? Kako biste Vi definisali indoktrinaciju i opisali način na koji joj umjetnost doprinosi?
Aida Šarac Berbić: Kao neko ko vodi neformalno-obrazovni proces u muzeju, imam etičku odgovornost da se ne koristim indoktrinacijskim metodama. Upravno suprotno, koristila sam se metodama koje su studentima pomogle da historijski period i eksponate koji se vežu za njega sagledaju iz što više perspektiva, objektivno i kritički. Studentima sam demonstrirala načine funkcionisanja totalitarnog sistema socijalističkog komunizma u Jugoslaviji kroz mehanizme izgradnje kolektivnog sjećanja i izgradnje kulta ličnosti. Ponudila sam im više perspektiva iz kojih mogu sagledati spomeničke komplekse NOB-a: historijsku, umjetničku, socijalnu i ideološku. Dakle, nisam prešutjela razloge zbog kojih su ovi spomenici nastajali, što bi učinio neko ko ima namjeru indoktrinirati studente. Postavljanjem pitanja i potpitanja navodila sam ih na kritičko promišljanje, zahtijevajući da samostalno izvode zaključke o navedenoj tematici.
Indoktrinacijom stoga smatram proces usađivanja političkih, religijskih ili moralnih ideja, putem određenog sistema. Za taj proces neophodno je da onaj koji indoktrinira stvori neupitnu činjenicu ili dogmu, koja opetovanim iznošenjem postaje novo uvjerenje. Ovo novostečeno uvjerenje će sistemu koji proizvodi takve ideje dati priliku za manipulaciju indoktrinirane osobe.
Ako sagledamo ukupnu historiju umjetnosti ljudskog čovječanstva, možemo primijetiti da je ona najveći dio svog postojanja robovala religijskim i političkim sistemima, služeći kao instrument masovne indoktrinacije. Crkveno fresko (zidno) slikarstvo i reljef su u srednjem vijeku, ali i renesansi, bili najefikasniji način za usađivanje moralnih vrijednosti katoličkog religijskog sistema nepismenom stanovništvu. Politički sistemi svih historijskih epoha su od umjetnika svog doba naručivali monumentalna djela portretnog i historijskog slikarstva u svrhu autoglorifikacije i historijskog revizionizma. U presudnim historijsko-političkim momentima 20. stoljeća, putem medija umjetnosti koji su omogućavali masovnu produkciju, kao što su plakat ili film, umjetnost je također korištena kao instrument indoktrinacije. Nacistička ideologija antisemitizma i vrijednosti ovog ideološkog sistema, kao što su rasna čistoća, poslušnost i militarizam, propagirani su pred i tokom Drugog svjetskog rata putem umjetnosti plakata, ali i monumentalnim neoklasicističkim i neoromantičarskim izrazom. Umjetnost komunističkog perioda snažno je obilježena Ždanovljevom doktrinom, kao vidom sovjetske kulturne politike, koja je umjetnicima svake vrste nalagala propagiranje vrijednosti komunističke partije sa jasno propisanom poetikom socijalističkog realizma. Onim umjetnicima koji se nisu držali ove doktrine prijetio je progon. Čak i muzeji učestvuju u indoktrinaciji. Paradoksalno, nastali kao rezultat Francuske građanske revolucije, kada je otvaranjem crkvenih i kraljevskih riznica za javnost 1793. osnovan Louvre kao prvi muzej, ove institucije služe kao potvrda hegemonije kolonijalnih sila nad ostatkom svijeta.
Umjetnost su stoljećima zloupotrebljavali različiti ideološki sistemi kao sredstvo koje ima moć da zaslijepi ili otvori oči, tj. da oblikuje mišljenja, stavove i ponašanja širokih narodnih masa prema potrebama tog sistema ili da, s druge strane, stvara kritički osviještene individue.
