Ima jedna učionica bez vrata i prozora, bez zidova, stolova i stolica, katedre, table, krede, kompjutera... Opet, to je učionica koja ima najbolja moguća nastavna sredstva i pomagala. Usred sam šume. Pokušavam pronaći poneku gljivu, ali pronalazim nešto sasvim drugo: u šumi je nekropola stećaka. Potpuno je zarasla u korov i šipražje. Nekoliko stabala je palo preko uspravnih kamenih spavača, što ukazuje na nezainteresovanost ljudi za ove vrijedne historijske spomenike.
Nekropola sadrži desetak spomenika. Svi su uspravni, s tim što ih je nekoliko, vremenom, utjecajem prirode ili ljudi, palo na tlo. Na većini stećaka vidljivi su različiti simboli. Na jednome je, sa istočne strane, uklesan polumjesec, a sa zapadne krst. Nekoliko ih ima uklesane spiralne reljefe koji bi mogli predstavljati cvijeće ili neke vrste biljaka. U narodu su ih nazivali mramorjem, svatovskim grobljem ili okamenjenim svatovima. Ispredale su se legende o njihovom nastanku.
Idem dalje kroz šumu i nailazim na nešto još čudesnije – ne zato što je to vrednije i starije od stećaka, već zato što nisam očekivao da ću upravo to naći usred bosanske šume. Riječ je o ostacima stare uskotračne željeznice, koja je iz srca Konjuh-planine otprilike deset godina izvlačila i prevozila drvnu građu. Pruga je bila u funkciji od početka pedesetih do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća. Posebno su fascinantni ostaci mostova čiji zidovi odolijevaju zubu vremena i stoje kao spomenici s jedne i s druge strane potoka i uvala.
Zamišljam čas u ovakvoj učionici. Čitamo pjesmu Stećak Skendera Kulenovića i obilazimo nekropolu stećaka sakrivenu u gustome šipražju. Zajedno tumačimo simbole sa stećaka. Govorim učenicima i učenicama o opčinjenosti Ive Andrića mostovima i posmatramo ostatke stare željeznice i mostova koji su nekada povezivali nešto, a danas ne povezuju ništa.
U mislima gradim most između mojih učenika i učenica i onoga što bi vidjele i naučile na ovakvome času. Da li bi se iko od njih dosjetio toga da bi bilo lijepo ovu nekropolu urediti i očistiti, zatim konzervirati za buduće generacije? Bio bi to najveći uspjeh jednog malog nastavnika u cijeloj njegovoj karijeri.
Neposredno pored šumskog puta leži nekoliko rovova iz zadnjeg rata. Do rovova vode uske tranšeje. Mnogo je književnih djela napisano o ratu i ratnom stradanju. Prilika da se prozbori koja i o tome. Sjetim se pripovijetke Ujka Filip Eriha Koša i kako bi bilo lijepo pročitati je uz ivice tranšeje. Razgovaramo o ratu. Šta je rat i koji su razlozi za započinjanje i vođenje ratova? Zašto su tranšeje i rovovi postavljeni na takvoj uzvisini? Sjećam se jednog razgovora o ratu. Dvoje učenika je iskazalo afirmativan stav prema njemu. Pitao sam ih zbog čega ga tako doživljavaju, ali mi nisu znali objasniti. Iako se pravi određena digresija u odnosu na analizu priče, važno je razgovarati sa đacima o strahotama koje donosi rat. Kako bi lijepo izgledala diskusija o raznim povodima za rat i načinima da se konflikti riješe mirnim putem. Učenice i učenici su uvijek puni ideja i nerijetko dođemo do genijalnih otkrića. Na svježem šumskom zraku moždane vijuge rade mnogo brže.
Pitam da li je moguće otvoriti vrata šumske učionice. Zašto smo nezainteresovani za značajne historijske spomenike? Koliko je vrijedna zemlja u kojoj odlutaš u šumu i pronađeš tragove ljudskog stvaranja iz nekoliko različitih historijskih epoha? Koji je najbolji način da se kod učenika izgradi svijest o vrijednosti takvih spomenika, čiji se značaj deklarativno veliča kroz obrazovni sistem, ali mu se ne pristupa na pravi način?
Kada bih želio provesti svoje maštarije o času u šumi u djelo, sigurno bih naišao na niz prepreka. Bilo bi teško, ako ne i nemoguće, uskladiti časove tako da bih imao dovoljno vremena da dođem sa đacima do najbliže šume. To bi bilo nešto što se kosi s godišnjim planom rada škole, tako da bi zahtijevalo posebna odobrenja nadležnog ministarstva. Kada bi se organizovala cjelokupna nastava u šumi, vjerujem da bi se pojavio veliki otpor mnogih kolega i kolegica...
U mojoj školi već dugo ne postoji dan kada učenice i učenici idu na izlet u prirodu. Mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promijeni u tom segmentu našeg obrazovnog sistema.
Vraćam se maštanju. Djeca posjedala na panjeve. Okrenuti smo ka dolini u koju gleda nekropola. Pričam im o tome kako su nekropole uvijek građene u blizini naselja, na uzvišenju sa kojeg se pružao pogled na kuće onih koji leže ispod kamenova. Moj govor prati melodija ptičijeg pjeva, šum vjetra kroz krošnje bjelogorice. Kako je lako srušiti zidove, a opet teško pronaći dovoljno volje i razumijevanja drugih za to!
