U Nacrtu pravila studiranja za prvi i drugi ciklus studija, integrisani, specijalistički i stručni studij, u članovima 19. i 20. (Prisustvo na nastavi redovnih i vanrendnih studenata) prvima se dopušta izostanak sa 20% svih aktivnosti, a vanrednim 20% predviđenih.
Štoćereć: studij je isti, diploma je ista, isto je opterećenje izraženo u ECTS bodovima, ali put do nje nije, jer neki studenti neke stvari moraju, a drugi ne moraju. Na prvi pogled, prilično diskriminatorna odredba. Vanredni, koji su Homo akademiksima dragi jer hrane iluziju da je studiranje samoodrživo (jer se vanredno studiranje obično plaća), uživaju privilegije neprisustvovanja redovnim predavanjima, pa ona samim tim postaju nebitna za dobijanje diplome. Budući da nisu bitna za diplomu, zašto im onda redovni studenti moraju prisutvovati, pod zaprijećenom kaznom nedobijanja potpisa i gubitka prava na polaganje ispita? Zato što su predavanja bitna nastavnicima, kojima ulaze u normu od koje im zavisi plata.
Redovni studenti su praktično statisti u performansu nastave, a za svoje statiranje plaćeni su oslobađanjem plaćanja studija. Članovi 19. i 20, prevedeni u kolumnističku dosjetku, kazuju da bogati i siromašni nisu jednaki pred Rektoratom UNSA, odnosno da se neprisustvovanje predavanjima može kupiti novcem. Bogati do diplome mogu doći lakšim putem, s manje utrošenog vremena i nešto više utrošenih para. Javni univerzitet, koji kao gospodski Kastor liže petu tržištu, smiješna je pojava vrijedna sažaljenja. S visine gleda na privatne univerzitete čiji su nastavni performansi neskriveno prilagođeni ideji samoodrživosti.
Naravno da se članovi 19. i 20. Pravila studiranja ne odnose na cijeli UNSA, jer ima fakulteta koji nemaju vanredni studij. I nisu ga nikad ni imali, jer su nastavnici na tim fakultetima uvijek držali do odgovornosti koja proizilazi iz znanja. Kad se to dvoje odvoji, ljudi umiru bezrazložno prikopčani na pogrešne respiratore ili im na glave padaju nadstrešnice ili tramvaji iskaču iz šina i ubijaju darovite studente. Vanredno studiranje je signal kržljanja veze između znanja i odgovornosti.
Pa se onda ponovo otvara pitanje stvarne svrhe utezanja 25 nezavisnih i različitih obrazovnih instutucija u jedan lohotan pravni okvir. Ona je, uglavnom, u stvaranju privida o tome da je javno visoko obrazovanje stvarni javni interes. Iza hiperprodukcije pravnih akata krije se nespremnost akademske zajednice da definiše svoj doprinos javnom interesu. U vakuumu koji nastoji popuniti propisima sve rjeđe se bavi pitanjem vlastite odgovornosti.
I tu dolazimo do njenog odnosa prema vrtićkom, osnovnom i srednjem javnom obrazovanju.
