Na junskom meniju pravne kuhinje Sarajevskog univerziteta nalazi se Nacrt pravila studiranja za prvi i drugi ciklus studija, integrisani, specijalistički i stručni studij.
Akt ima 44 stanice i posljednji je u nizu sličnih koje Rektorat inaugurišu u predsoblje pravnog fakulteta, a što je nusprodukt integracije univerziteta. Ova opsesija regulacijom dokaz je i uporni podsjetnik da je ta integracija bila ishitreno, neosmišljeno i improvizovano zidanje lohotne građevine bez solidnih temelja koji se neprekidno nadomještaju pravnim skelama. Protraćena autonomija 25 fakulteta uporno se i pogrešno nastoji obnoviti relativizacijskim pravnim iskazima.
Kad, npr., u čl. 3 Pravila studiranja pročitamo da se prvi ciklus “vrednuje sa najmanje 180 odnosno najmanje 240 ECTS bodova“ zastajemo zbunjeni. Zašto najmanje, kada najmanje, koliko je najviše…? Od čega to i od koga zavisi?
Odgovor je, pretpostavimo: od fakulteta, tzv. članica. I zaista, na više mjesta, ovaj Nacrt nemoćno priznaje da ne može ići previše u detalje pa detaljniju razradu ostavlja matičnim članicama. Ali se onda učesnik u ovoj nepotrebnoj javnoj raspravi s pravom može zapitati: čemu 44 stranice i 78 članova nedovršenih pravnih konstrukcija?
U članu 14, tako (Vrste nastavnih aktivnosti), pravilodavac veli:
“U skladu sa studijskim programom članice Univerziteta organiziraju predavanja, vježbe, konsultativnu nastavu, konsultacije, seminare, praktičnu nastavu, stručnu praksu, ferijalnu praksu, kliničku praksu, metodičku, didaktičku, pedagošku, andragošku i psihološku praksu, umjetničku nastavu, koncertnu produkciju i praksu, terensku nastavu, stručne ekskurzije, blok nastavu i druge oblike nastavnih aktivnosti primjerene prirodi studijskog programa.“
(Ovdje se možemo pitati koje druge, ali i kojim je misaonim procesom sačinjen ovaj izbor. Zašto koncertna produkcija, ali ne i izložbena?)
Istina, u nastavku predlagač svaku od ovih aktivnosti objasni, pa saznajemo da se na vježbama, npr. “u ovisnosti od predmeta, uvježbavaju osnovna znanja, razrađuju primjeri iz gradiva izloženog na predavanjima, rješavaju praktični ili teorijski problemi, zadaci i slučajevi iz prakse“, a na seminarima se “aktivno obrađuje određeno nastavno gradivo“, čemu je cilj “da se prodube i kritički razmotre tematski sadržaji“ pri čemu “nastavnik definira probleme i postavlja pitanja kojima usmjerava aktivan rad studenata, navodeći ih na samostalno donošenje zaključaka i postavljanje problema te pomaže razvoju vještina kritičkog i kreativnog mišljenja“.
Čovjek koji nije pravnik nego nastavnik (na jednoj od članica) podrazumijeva da se i na vježbama pomaže razvoj kritičkog i kreativnog mišljenja, da je, naime, to – razvijanje kritičkog i kreativnog mišljenja – suština cijelog nastavnog procesa, pa bi da nije jedan lijepo vaspitan homo akademiks on ovo nazvao birokratskim proseravanjem. Ali, budući da ne želi biti diskvalifikovan iz javne rasprave zbog korištenja vulgarizama, reći će to drugačije: pokušaj da se složeni i često vrlo različiti procesi studiranja na 25 fakulteta opišu i normiraju aktom od 44 stranice strateški je pogrešan. On bi morao biti znatno kraći, sadržavati samo neka opšta načela, a sve drugo ostaviti nastavno-naučnim vijećima svake od članica da usklade s tim načelima.
Pa ipak, Nacrt nije sasvim neupotrebljiv, jer na više mjesta podsjeća na načelna pitanja o izostanku načela. Naprimjer, u članovim 19. i 20. (Prisustvo na nastavi redovnih i vanrednih studenata) prvima se dopušta izostanak sa 20% svih aktivnosti, a vanrednim 20% predviđenih.
Zvoni li vam nešto ovdje?
Nastaviće se.
