Parlamentarna skupština BiH je 15. oktobra 2025. godine na 32. sjednici usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti u saobraćaju na putevima u BiH, koji je Dom naroda na svojoj 31. HITNOJ sjednici usvojio 14. maja 2026. godine.
Novina u novom Zakonu je bahatost, a staro je to što ćemo opet da liječimo ono što u povoju ne želimo da spriječimo. Bavimo se posljedicama, a ne uzrocima, a uzroci su u dobrobiti ili, kako neko reče: Put do džehenema popločan je dobrim namjerama.
Jah, šta ćeš.
Gdje su sad oni dušebrižnici, petljagozi i psiholitičari, zašto ne pričaju o štetnom djelovanju ovog agresivnog zakona na mentalno zdravlje mladih vozača, na traume koje zakon može da prouzrokuje kod mladih nišandžija. Gdje su oni koji prosipaju socijalnu priču, gdje je sad ona briga i strah. Ljudska i mladalačka prava su zakonom ugrožena, oduzima se zvanje vozača, oduzima se pokretna imovina (automobil), a sve to zbog običnog bahatosaobraćajnog ponašanja. Gađanja.
Mjesec maj programiran je za saobraćaj. Djeca uče o objektima na putu, rupama i kraterima, kamenju i stijenama, izučavaju se saobraćajni znakovi i pravila, spomene se i pružni prelaz, semafor, brklja i putna signalizacija koja je crkla. Dijelovi automobila i princip rada raznih motora, vrste akumulatora i ventilatora, proučava se ubrzanje, brzina, put i vrijeme, a spominje se kočenje i trenje. Više se množi, a manje dijeli, skuplja se i sabira jer to đake veseli. Pa-ni-ni.
Pljušte petice ko iz optičkog kabla, znanje se usvaja, znanje se stiče, iznose stavovi, govori se i viče. Ono što fascinira su rezultati dječijih istraživanja, razmišljanja i zaključivanja.
Prvo rezultati istraživanja:
U saobraćaju godišnje strada 1.200.000 stanovnika planete, a polovina od tog broja su djeca. Povrijeđenih je oko 50 miliona, a šteta je tri triliona $$$.
Zaključak: svaki dan život izgubi 3.287 stanovnika planete, dok ih 136.986 bude povrijeđeno. Svaki dan! Polovina od toga broja su djeca, a to opet ZNAČI da svaki dan u saobraćaju smrtno strada 1643 djece, a preko 65.000 djece bude povrijeđeno. Više nego u svim ratovima koji se vode zbog okupacije ili slobode.
Gdje smo tu mi?
Od 1996. godine u saobraćajnim nesrećama život je izgubilo oko 10.000 stanovnika naše države. Prošle godine stradalih je 288, a svaki dan je bilo 117 saobraćajnih nesreća, dok je materijalna šteta ogromna.
Na pitanje ko je kriv, jedan saobraćajni vještak između ostalog navodi i škole, a u školama su djeca.
Djeca su djeca, ali nisu glupa. Djeca razmišljaju i pitaju:
1. Zašto se prodaju auta koja mogu razviti brzinu veću od 300 km/h, ako je maksimalna dozvoljena brzina 130 km/h?
2. Zašto vozače na alkohol i droge testirate, zašto u automobile alkohol-senzore ne ugradite i pijanima blokadu motora ne programirate?
3. Zašto u automobilu signal za mobilnu mrežu ne blokirate? Jednostavno je. Blokator GSM.
4. Zašto automobile ne opremite senzorima za detekciju crvenog svjetla na semaforu?
5. Zašto se u osnovnim školama ne izučava nastavni predmet saobraćajna kultura? (Nekad se izučavao u 3. i 4. razredu OŠ. Ko ne vjeruje nek istražuje.)
Za kraj
Ima li bahatih lažova i lopova zaposlenih u ovim našim institucijama. Kakve su tamo kazne, kakvo je stanje i oduzima li se njima zvanje za bahato ponašanje. Oduzima li se imovina bahatim političarima i da li se bahati sankcionišu ili promovišu.
Mi prosvjetari, svjesno ili nesvjesno, proizvodimo ponašanje obijesno. Nekažnjivost je naučena, obijesnost je sto posto usvojena i sad nam to kao smeta.
Ma hajte molim vas.
Koju ocjenu moraš imati iz fizike, vjeronauke i matematike da bi autom gađao prolaznike, jer onaj ko vozi brzinom preko 100 km/h ne vozi, već gađa.*
* Rečenica koju je prof. Hajrudin Hadžihasanović ponavljao na predavanjima o saobraćajnim nesrećama.
