Na posao i s posla putujem redovnom autobuskom linijom kojom putuju i đaci osnovnih i srednjih škola, a to znači da ih srećem i na autobuskoj stanici i nerijetko sam prinuđena rješavati verbalne i fizičke konflikte među njima, i na autobuskoj stanici i u autobusu. Vjerujem da do tih sukoba ne bi dolazilo da učenici ne čekaju autobus i do četrdeset minuta, što je problem naročito poslije druge smjene i u zimskim mjesecima. Slabo osvijetljena stanica služi i kao parking, redovni putnik na toj stanici je i lokalni narkoman, a policajca u to vrijeme na tom mjestu nikada nisam vidjela. Školska uprava je preko nadležnih organa vlasti pokušavala riješiti ovaj problem tražeći pojačanu rasvjetu i dodatnu autobusku liniju u vrijeme kada završava nastava, ali bezuspješno.
Konflikti među učenicima započeti na putu od škole do kuće ili u virtualnom prostoru nastavljaju se u školi, a to nastavnicima otežava identificiranje uzroka i učesnika vršnjačkog nasilja. Nedavni tragični događaj u Srbiji u kojem su smrtno stradali učenici od ruke drugog učenika aktualizirao je temu vršnjačkog nasilja i u Bosni i Hercegovini i, kao i obično, prvo se propituje šta škole rade na prevenciji vršnjačkog nasilja. Zaboravilo se da su se nastavnici bavili verbalnim i fizičkim konfliktima učenika i prije nego što su konflikti među njima zvanično nazvani vršnjačkim nasiljem, odnosno prije 2007. godine kada je ustanovljen Međunarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja ili Dan ružičastih majica, i to sistemski, kao ustanove u kojima djeca provode najviše vremena.
Oni koji pamte duže od jednog dana sjetit će se da se u školama odavno provode interaktivne radionice kao dio strategije prevencije međuvršnjačkog nasilja tako što razrednice na časovima odjeljenske zajednice i svaki predmetni nastavnik na svojim časovima podučavaju učenike i učenice o nenasilnom rješavanju konflikata. Oni koje ne pamte duže od jednog dana uvijek mogu na internetu potražiti informacije o tome kako i od kada se radi na prevenciji vršnjačkog nasilja u školama. Naći će, naprimjer, promotivni video protiv vršnjačkog nasilja iz 2011. godine, potom informaciju iz 2015. godine da je u Tuzli održan trening za nastavnike i učenike pod nazivom Nasilje ne počinje kada ga vidimo ili da je 13. 1. 2016. godine Koordinacija ministara obrazovanja i nauke/znanosti u Federaciji Bosne i Hercegovine održala sjednicu o vršnjačkom nasilja i donijela preporuke za prevenciju i još mnogo informacija o raznim aktivnostima u školama s ciljem suzbijanja vršnjačkog nasilja.
No, moguće je pronaći i informaciju da je vršnjačko nasilje stalno u porastu!
A šta uopće škole mogu uraditi na smanjenju vršnjačkog nasilja osim da sprečavaju fizičko nasilje i da podučavaju učenike nenasilnom rješavanju sukoba? Škole jesu mjesta gdje se vršnjačko nasilje događa, ali treba istaći da su one i mjesta gdje djeca manifestiraju obrasce ponašanja naučene izvan škole, mjesta gdje ispoljavaju agresivnost akumuliranu u nekim drugim prostorima, pa i ono što vide koristeći pametne telefone s kojima se pojavilo i cyber nasilje, koje je mnogo teže kontrolirati od fizičkog i verbalnog nasilja.
Dakle, škole imaju veoma nezahvalnu ulogu da neutraliziraju sve negativne utjecaje loših porodičnih odnosa, teške socijalne situacije, lošeg zdravstvenog sistema i neefikasnog pravnog sistema, te utjecaje masovnih medija. Ta nastavnička priča bit će uzaludna sve dok djeca svjedoče raznim oblicima verbalnog i fizičkog nasilja u porodici, na ulici, u medijima, u javnom prevozu, parkovima i na svim drugim javnim mjestima. Naime, vršnjačko nasilje se dešava i na putu od kuće do škole i od škole do kuće, na mjestima gdje nastavnice ne mogu i nisu dužne reagovati, a ipak reaguju ako su u prilici, i na ulicama i na dječijim igralištima u okviru stambenih naselja. Miješanje u dječije konflikte je mnogim nastavnicima profesionalna deformacija, iako ima i onih koji okreću glavu ili bezuspješno rješavaju konflikte. Ima i onih koji smatraju da je pametnije ne petljati se – takvi sigurno nikada neće doživjeti sindrom sagorijevanja na poslu.
S ciljem prevencije vršnjačkog nasilja, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo je 2019. godine donijelo Pravilnik o vođenju evidencije o neprihvatljivim oblicima ponašanja i zaštiti učenika, sa opisom neprihvatljivih oblika ponašanja. Upitnik koji valja popuniti je takav da kada bi ga nastavnici dosljedno provodili – na časovima bi samo bilježili indikatore neprihvatljivog ponašanja učenika, jer mali broj đaka nema nijedan oblik neprihvatljivog ponašanja. Veliki je broj onih koji su verbalno nasilni prema vršnjacima, kao i onih koji konstantno krše pravila škole i za svoje loše postupke optužuju druge. Burno reaguju i kada im vršnjaci bez pitanja uzmu stvari sa stola jer znaju da će nakon toga otići na stručni tretman i neće biti na nastavi, što im je privlačnije nego nastava. Dakle, Pravilnik nam ne pomaže u suzbijanju vršnjačkog nasilja.
Sindikat osnovnog odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo podnio je inicijativu za uvođenje zabrane upotrebe mobitela u školama i dobio snažnu podršku u tom zahtjevu. I lično vjerujem da bi zabrana donošenja mobitela u škole pomogla, ne zabrana upotrebe, nego zabrana donošenja mobitela, jer dok god imaju mobitel u ruksaku, sigurno će ga krišom upotrebljavati ili će odvlačiti pažnju i smanjivati koncentraciju na časovima. Naime, prema onome što sam saznala iz razgovora s učenicima, veliki broj njih provodi više od šest sati dnevno na internetu, neki čak i dvanaest sati. Kada su druga smjena kažu da su do pred zoru na internetu, pa ustaju oko jedanaest ujutro. Ovo znači da mnogi roditelji ne kontrolišu koliko djeca vremena provedu na internetu i ne razvijaju kod njih zdrave životne navike. Jedan učenik mi je čak rekao da na internetu provede oko 12 sati dnevno i, kaže, tako rade svi tinejdžeri jer se osjećaju usamljenim! Kaže i da je razdražljiv ako mu mobitel nije na klupi ili ispod klupe, odnosno pri ruci.
Svjesni su mnogi učenici da imaju problem ovisnosti, ali ne znaju kako da se izbore s tim. Vjerujem da će im zabrana donošenja mobitela u škole pomoći da se oslobode ovisnosti – trebat će jedni druge da ublaže taj osjećaj usamljenosti, međusobno će se upoznavati i zbližiti i bit će spremniji za nenasilno rješavanje konflikata.
