Komšijske obavještajne službe, daleka i još dalja rodbina, cimerice, prijateljice i još malo pa i kućni ljubimci sve češće mi kao mladoj (relativno), neudatoj (skroz) i obrazovanoj (prilično) ženi upućuju pitanja o udaji i djeci.
Nikada mi nije bila baš skroz jasna veza između braka i porodice – zašto uvijek muž i djeca idu u kompletu? Šta ako hoću muža, a neću djecu, ili ne-daj-bože-pomjeri-se-sa-stolice hoću djecu, a neću muža? Da li to postoji kao prihvatljiva opcija koju mogu ponuditi znatiželjnim? Pokušala sam jednom, na rođakovoj svadbi, pratetki objasniti da ja nisam sljedeća.
– Pa kada misliš djecu rađati?
– Ne znam. Ali ne moram za to biti udata.
– Nego da moraš.
Nakon toga je otišla klimajući glavom.
Incident sa pratetkom sam pripisala pogrešnom trenutku (svadba nije baš idealno mjesto za diskusiju o nedostacima institucije braka) i generacijskoj razlici, te kao simpatičnu anegdotu prepričavala po kavama, ubijeđena da se društvo mijenja, pojam porodice širi, brak postaje zastarjela institucija. Sve dok me jedan dan na kraju anegdote nije dočekala tišina. Prijateljica, mojih godina, oprezno me pogledala i rekla:
– Ali to je sramota.
– Zašto?
– Pa djeci trebaju otac i majka.
Želim da kažem kako studije većinom pokazuju da to nije tačno i da su djeca podjednako sretna, zadovoljna i uspješna i u istospolnim zajednicama, i u nekim samohrano-roditeljskim, ali umjesto toga:
– Pa mogu imati i oca i majku, bez da smo vjenčani.
– Nije to isto.
– Po čemu se razlikuje?
– Naopako je.
Mijenjamo temu, nije prijateljstvo vrijedno mojih apstraktnih rasprava. Ali proradio mi je crv znatiželje: zašto nam se mišljenja toliko razlikuju? Zašto je njoj nešto naopako, a meni nije? Zašto je njoj brak prirodna zajednica, a meni društveni konstrukt? Sabiram: šta predstavlja društvene tvorevine (poput roda, djevičanstva i braka) kao prirodne? Tradicija. A šta održava tradiciju? Religija. Šta nas uči religiji? Vjeronauka.
Očito je moje nepohađanje vjeronauke ostavilo bitne propuste u mom etičko-moralno-socijalnom odgoju i sada ugrožava moja čvrsta prijateljstva. Da bih to nadoknadila odlučila sam saznati o braku sve što mogu iz tri udžbenika vjeronauke za 8. i 9. razred osnovne škole. (U ranijim se toj temi ne posvećuje veća pažnja.)
Sva tri udžbenika (jedan katolički, pravoslavni i islamski) slažu se da je porodica osnova društva, a da je osnov porodice brak.
Kao prvi primjer braka jedan udžbenik navodi Adama i Evu koje je bog vjenčao u raju. Zastajem. Čudi me da autori udžbenika nisu mogli naći primjer u kojem brak nije analogija za glupost koja vodi istjerivanju iz raja. Odlučujem da ovo nije reprezentativna priča.
Okrećem se drugom udžbeniku. Po njemu brak sputava strasti i čuva poglede. Zastajem. Šta je tačno čuvanje pogleda? Je li čuva moj pogled, ili mene od pogleda? Je li to više kao antirefleksna stakla ili kao plašt nevidljivosti? Da li bi mi brak pomogao da se riješim konjuktivitisa? Mogla bih nekoga pitati šta ovo znači. Nekog učitelja koji se razumije u mističnu moć pogleda. Ali zar udžbenici ne bi trebali biti jasni svojoj namijenjenoj publici? Istina, ovom udžbeniku namijenjena publika nisam ja, već učenica koja je prethodnih osam godina pohađala vjeronauku. Njoj bi vjerovatno bilo jasno od kakvih pogleda štiti brak. Meni je udžbenik nejasan i dvosmislen i mislim da se iz takvog ne bi smjelo i trebalo učiti.
Dalje: Brakom se preventivno djeluje i protiv nemorala! Očito da vjeronauka ne vidi nemoral kao nešto što je štetno drugima, nego nešto što šteti tradicionalnim vrijednostima. Brak može preventivno djelovati protiv nemorala tek ako se nemoral poistovjeti s nepoštivanjem seksualnih zabrana. Ali to nije pravo i puno značenje riječi. Zbunjena sam. Možda bi uz udžbenike trebalo prodavati i rječnik vjeronauke.
I još: Brak štiti protiv spolno prenosivih bolesti, a istovremeno osigurava čestito potomstvo. Praktično: all inclusive kontracepcijsko sredstvo, koje usput liječi neplodnost.
Pa ne zvuči tako loše. Dobar je taj brak.
Listam dalje, da vidim ima li kakvih savjeta šta mi je činiti da se ubračim.
Prvo, kaže bračni savjetnik kamufliran u udžbenik vjeronauke, ženu udaju četiri stvari – imetak, porijeklo, ljepota i vjera.
Crno mi se piše.
Imetak: Imam sobu u stanu, ali stan nije na moje ime. Imam i sobu u domu, na moje ime, ali dolazi sa 6 cimerica, od kojih jedna pjeva po čitav dan, a druga ostavlja prljavo suđe u sudoperu. Imam starog ponija (bicikl, kamo sreće da je životinja), impresivnu kolekciju lakova za nokte sa šljokicama i 2.000 patrona za heftaricu (bile na sniženju).
Porijeklo: Mahala, slijepa ulica, nema parkinga.
Ljepota: Jel’ se pika unutrašnja?
Vjera: Vjerujem da su se Amerikanci spustili na Mjesec (kakve to veze ima što se zastava vijorila?) i vjerujem da nisam dobila pismo za Hogwarts jer su 1990-ih zbog Voldemorta izgorili arhivi u Ministarstvu magije, ali ne vjerujem u dobre i loše kalorije, i ne vjerujem u boga. Čak ni kad bi bio žensko.
U belaju sam? Brak je osnova društva, štiti od raznih ubleha, a ja nemam kvalitete da se udam. Čitam dalje, možda treći udžbenik nudi neka rješenja.
Taj mi daje nadu. Bitan je brak, ali je bitna i ljubav. I zaljubljivanje nije loše, ali treba paziti, jer može zaslijepiti mlade ljude. Zastajem. Da li da napišem pismo autorima udžbenika broj 3, da su autori udžbenika broj 2 testirali brak kao uspješno sredstvo čuvanja pogleda; možda radi i kao lijek protiv zaljubljenog sljepila? Kasnije. Prvo da vidim šta kaže o ljubavi.
Mora biti heteroseksualna. Ako nije heteroseksualna, onda je protiv crkvene predaje pošto sprečava dar života. Opet me hvata panika. Je li to znači da neplodni ljudi ne smiju da se zaljube, jer time sprečavaju dar života? Moraju li se svi testirati na plodnost prije braka? Šta ćemo sa starim ljudima? A šta ako neko neće dar života?
Ukratko: porodica je osnova društva, brak je osnova porodice, u braku se moraju imati djeca. Svi udžbenici se slažu i da je seks prije braka grešan, bludan i nečist. Ne ostavlja, nama, neudatim baš puno prostora, ali bar možemo da...
Da provjerim možemo li...
Ništa. Ne možemo. Piše i da je masturbacija isto grijeh. I pri tome je još izraz neznanja, slabosti i nezrelosti.
Zatvaram udžbenik. Niko se nije udao čitajući.
Po ugledu na prelistane lekcije iz trenutno važećih udžbenika vjeronauke, ostaviću vas sa nekoliko pitanja za razmišljanje i diskusiju:
Da li djeca u 8. i 9. razredu osnovne škole treba da dođu do ovog istog zaključka?
Koji alternativni zaključak je moguć?
Zašto je poželjno da djeca uče da je porodica osnova društva, a da to nije osoba, jedinka, individua?
Zašto je prihvatljivo da djeca uče o samo jednoj vrsti porodica, koja ne odgovara raznolikosti sa kojom se susreću u svojoj svakodnevnici?
Zašto, najzad, djeca uče jednu vjeronauku, u svijetu u kojem ima mnogo vjera?
Vježba za cijelu porodicu:
Pokušajte objasniti svome potomstvu strukturu Zeusove porodice. Dodatni bodovi se dobivaju za grafičke ilustracije.
Ostali tekstovi autorice Marine Veličković:
FATIH – Tabletizacija Osmanskog carstva
Ko čita, ne skita!
